Svećenički kandidati u bogoslužju

Svećenički kandidati u bogoslužju

U Crkvama njemačkog govornog područja razmjerno je čest slučaj da laik u bogoslužju preuzme ulogu koja je po sebi rezervirana za zaređenog službenika. Tako, primjerice, pastoralni referenti rado propovijedaju na misi. Međutim, je li u redu da u nas na misi propovijeda kandidat za svećeništvo[1] – koji nije đakon – ili, možda redovnica misionarka? Može li kandidat za svećeništvo – akolit – blagoslivljati obitelji? Je li svećenički kandidat – pučki rečeno – napola svećenik? Evo odmah na početku jedne važne pravne opaske. Sve do 1972. postojao je obred zvan tonzura kojim je kandidat stupao u klerički stalež, to jest postao bi formalno-pravno klerik U đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je običaj da bogoslovi (nazovimo ih tako) primaju tonzuru u prvoj godini studija, tako da su oni formalno od prve godine bili klerici,[2] što znači da su imali pravnu osnovu nošenja talara (reverende) i rokete. Danas kandidati za svećeništvo – koji su, pravno gledano, samo laici – nose reverendu, kleričku košulju i roketu već od prve godine studija. Očito se zadržalo staro shvaćanje da svećenički kandidat od prve godine studija automatski postaje klerik koji onda nosi kleričku odjeću, iako je danas pravna situacija posve drugačija. Naime, važeći Zakonik kanonskog prava jasno veli da netko postaje klerik tek primanjem đakonata.[3] Upravo od tog abuzusa (recimo to starinskom riječju) proizlaze i oni drugi, vezani uz bogoslužje, o kojima želimo kratko progovoriti. Polazeći od službenih dokumenata, prvenstveno od Opće uredbe Rimskog misala[4] podsjetimo se koju ulogu u bogoslužju imaju određeni službenici.


2


1. Službe i službenici u bogoslužju


OURM u broju 91, pozivajući se na SC 26 naglašava da euharistijsko (pa i svako drugo liturgijsko) slavlje jest čin Krista i Crkve, to jest svega naroda okupljenog oko biskupa. Međutim, liturgijsko se slavlje tiče i pojedinih udova Kristova Tijela (Crkve), na različit način, prema različitim redovima, službama i djelatnom sudjelovanju.[5] Zato u istom broju OURM jasno određuje:

Stoga svi, bilo zaređeni služitelji bilo vjernici laici vršeći svoju službu ili zadaću, neka vrše samo ono i sve ono što se odnosi na njih.


a) Službe Božjeg naroda


OURM 95 naglašava da vjernici „daju hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe“. Vjernici, dakle, ne bi trebali imati „komplekse“ zato što u samome slavlju nemaju istu ulogu kao prezbiteri. Uredba to krajnjom obazrivošću ovako postavlja:

Stoga neka (vjernici) izbjegavaju bilo koju vrstu životne otuđenosti i podvojenosti, ne zaboravljajući da imaju jednoga te istoga Oca na nebesima i da su zbog toga svi međusobno braća.

Hoće se reći da vjernici u slavljenju euharistije trebaju izbjegavati individualizam, određeno „natjecanje“ tko će preuzeti neku službu, što onda dovodi do podjela u puku Božjemu. Vjernici tvore jedno Kristovo Tijelo slušanjem Božje riječi, molitvom i pjevanjem i zajedničkim prinošenjem žrtve te sudjelovanjem na stolu Gospodnjem. Naravno, neki će vjernici biti pozvani da kao takvi u slavlju imaju neku posebnu zadaću. Oni mogu biti poslužitelji laici („ministranti“), izvanredni djelitelji pričesti, opunomoćeni čitači, psalmisti, pjevači. To mogu biti i neke stalne službe: sakristan, tumač slavlja, onaj koji prikuplja darove, obredničar, „redar“ (u nekim većim crkvama ili svetištima). Međutim, „običan“ vjernik ništa manje ne sudjeluje u bogoslužju od čitača. Kvaliteta sudjelovanja u bogoslužju ne ovisi o službi koju netko u tome bogoslužju vrši.


b) Služba postavljenog čitača (lektora)


Laik koji čita u našim crkvama redovito je „opunomoćeni čitač“, a čitač (lektor) u užem smislu jest muškarac kojega biskup postavlja u tu službu.[6] U uvodnom nagovoru onima koji imaju biti postavljeni u službu čitača biskup tumači: „Javno ćete iznositi riječ Božju na liturgijskom skupu, poučavat ćete djecu i odrasle u vjeri… Naviještat ćete poruku spasenja ljudima koji je još ne poznaju“.[7] OURM br. 99 naglašava da čitač čita Božju riječ „izuzevši evanđelje“, a može predmoliti molitvu vjernika i pjevati psalam između čitanja.


c) Služba postavljenog akolita


OURM 98 lapidarno veli da se „akolit postavlja za službu oltaru te za pomoć svećeniku i đakonu“ a kao izvanredni djelitelj može dijeliti pričest. Br. 187-193 nadalje određuju da akolit pripravlja oltar i posuđe, te, ako nema đakona, stavlja na oltar kalež, tjelesnik, ubrus, pokrivalo za kalež i misal, a poslije pričesti pomaže svećeniku u čišćenju posuđa.[8] U euharistiji on treba biti u svakom trenutku na službu svećeniku ili đakonu (zato je potrebno da više akolita među sobom podijele različite službe). Ukoliko nema đakona akolit može – odjeven u za njega odobreno ruho – nositi knjigu evanđelja u procesiji.


d) Đakonska služba


Đakonska je služba kompleksnija, a što se tiče euharistije, dobro je sažeta u OURM 171. Đakon općenito a) pomaže svećeniku i prati ga, b) na oltaru poslužuje kod kaleža i knjige, c) naviješta evanđelje te uz dopuštenje svećenika slavitelja može držati i homiliju d) ravna narodom prikladnim napomenama, e) pomaže svećeniku u dijeljenju pričesti i posprema posuđe, te f) vrši prema potrebi i službe drugih (nezaređenih) službenika ako ih nema. Naravno, kao što je poznato, đakon može predvoditi slavlje krštenja, vjenčanja, dijeljenja pričesti bolesnicima, može voditi sprovode i sve blagoslovine.[9]


2. Primjeri nekih nepravilnosti


a) Čitanje evanđelja i homilija


Glede homilije u misi liturgijske su odredbe nedvojbene:

Homiliju neka redovito drži sam svećenik slavitelj, ili neka je prepusti svećeniku suslavitelju, ili katkad – ako je prikladno – i đakonu, ali nikada laiku (OURM br. 66).

Po sebi bi to trebalo biti jasno. Kandidati za svećeništvo su laici. Tako ih tretira i crkveno pravo i liturgija. Prema tome, oni nipošto ne bi smjeli propovijedati u sklopu euharistije. To isto vrijedi i za (nezaređene) redovnike i redovnice.[10] Budući da ova jasna odredba po svoj prilici nekima nije bila jasna, uputa Redemptionis Sacramentum ponavlja gradivo“:

Zabrana dozvole laicima za držanje propovijedi tijekom misnoga slavlja vrijedi i za pitomce sjemeništa, studente teoloških disciplina i za one koji službuju kao tzv. „pastoralni asistenti“, kao i za svaku vrstu, grupu, zajednicu ili laičko udruženje.[11]

Što kazati? Kandidat za svećeništvo, pa bio on lektor ili akolit, bio on „dan uoči ređenja“ ne smije propovijedati na misi.[12] Isto vrijedi i za sve članove redova i udruga, ako nisu đakoni. Kao što je nedopustivo da nezaređeni kandidat za svećeništvo u ime vježbe ispovijeda vjernike ili pomazuje bolesnike, jednako je tako neprihvatljivo da drži homiliju. Takva odredba obvezuje sve, i ni jedan župnik ili rektor crkve ne bi smio to mijenjati.


b) Neprimjerena liturgijska odjeća


Već je bilo spomenut dvojbeni običaj da kandidati za svećeništvo nose stalešku svećeničku odjeću – talar i kleričku košulju.[13] Međutim, što je s običajem da kandidati za svećeništvo koji nisu đakoni u svečanom bogoslužju nose dalmatike? Vratimo se na trenutak u povijest nastanka ove anomalije. Sve do 1972. postojao je subđakonat kao prvi stupanj „viših redova“. Subđakon nije primao polaganje ruku, ali je u Zapadnoj crkvi ovaj red bio važan, jer je od subđakonata za klerike važila obveza celibata i moljenja časoslova. Subđakon je u bogoslužju nosio tunicelu. U početku je bila neka sredina između albe i dalmatike, a kasnije je, zbog simetrije, praktički postala jednaka dalmatici. Subđakon je, dakle, nosio tunicelu (praktički dalmatiku), ali bez štole. Danas dakle kandidati za svećeništvo – koji nisu đakoni – nose dalmatiku, pa tako „glume“ sada nepostojeće subđakone, vjerojatno zato da bi služba bila „svečanija“.[14] To je protiv propisa. Dalmatiku nosi samo đakon. Naime, ako – u nedostatku đakona – akolit nosi knjigu evanđelja, veli OURM, on to čini „odjeven u za njega odobreno ruho“. To bi trebalo biti jasno. U liturgiji svatko treba činiti samo ono što predviđa njegova služba i stupanj službe (ili svetoga reda) odjeven u odjeću primjerenu službi ili redu.


c) Blagoslovine


Slavlje blagoslovina koje mogu predvoditi kandidati za svećeništvo osjetljivo je pitanje. Naravno, i u ovome je slučaju kandidat za svećeništvo samo laik. Obrednik blagoslova ovako određuje:

Akolitima i čitačima, koji na temelju podijeljene službe izvršuju u Crkvi poseban zadatak, daje se, po sudu mjesnog ordinarija, radije nego drugim laicima ovlast za izvršavanje nekih blagoslova.

I drugi laici, muškarci i žene snagom općeg svećeništva u koje su promaknuti po krštenju i potvrdi, mogu slaviti neke blagoslove, po obredu i obrascima koji su za njih predviđeni, kao što je to u svakom pojedinom redu naznačeno.[15]

I to je po sebi razumljivo. Još puno prije ovoga obrednika roditelji su blagoslivljali svoju djecu, osobito prije odlaska na putovanje, a naročito je bio dirljiv roditeljski blagoslov prije odlaska njihova djeteta na vjenčanje. Pobožni su vjernici moleći Vjerovanje škropili blagoslovljenom vodom kuću, dvorište i gospodarska zdanja zazivajući Božji blagoslov na svoje „stanje i imanje“. Međutim, u nas godišnji blagoslov obitelji („blagoslov kuća“) ima drugačije značenje. Za ljude je to blagoslov koji čini njihov svećenik. Ti isti ljudi su, možda, svake nedjelje blagoslivljali svoju kuću, ali posebno značenje daju godišnjem blagoslovu koji čini svećenik. I onda uzmemo slučaj da neki župnik uzme svoga „bogoslova“ akolita (odjevenog u reverendu i roketu) i šalje ga u blagoslov kuća. Griješi li? Formalno čak i ne, jer takav blagoslov može činiti i laik (a među laicima lektor i akolit ima neku prednost). Međutim, rekli bismo, nije pošteno. Jer, ako obitelj blagoslivlja akolit – makar i kandidat za svećeništvo – on je ipak laik. Prema tome, taj je isti blagoslov na jednak način mogao učiniti i domaćin kuće. Što će mu onda taj pobožni mladac? Posve je drugo pitanje, na koje mi ovdje nismo dužni odgovarati, što učiniti kad je župa velika, a nema dovoljan broj svećenika i đakona za blagoslov kuća.

Osim toga, dopustite i jednu čisto ljudsku primjedbu. Kandidat za svećeništvo samo je kandidat za tu časnu službu. On još nije klerik. Nitko ne može znati, hoće li on uopće postati svećenik. Ukoliko takvog mladića prerano „činimo“ klerikom, na neki način uvjetujemo i njega ali i vjernike koji ga već vide kao svećenika. Neka se kandidat pripravlja za svoju službu onako kako to Crkva predviđa, a ne kršeći slovo i duh liturgijskih propisa, onako kako jasno govori već spomenuta odredba OURM 91: 

Stoga svi, bilo zaređeni služitelji bilo vjernici laici vršeći svoju službu ili zadaću, neka vrše samo ono i sve ono što se odnosi na njih.


[1] U nas je uobičajeno da se kandidati za svećništvo nazivaju bogoslovima.

[2] U starim se liturgijskim knjigama ovaj obred zvao „Ad clericum faciendum“.

[3] Tako kan 226 § 1. U § 2 istog kanona veli se da se onaj koji je položio doživotne zavjete u toj zajednici smatra klerikom inkardiniranim u tu zajednicu. Nadalje, kan. 207 veli da su po sebi dva staleža u Crkvi: klerici i laici, međutim, redovnici, „iako njihov stalež nije u sklopu hijerarhijskog uređenja Crkve, pripada ipak njezinu životu i svetosti.“ Znakovito je da Zakonik kanonskog prava kandidate za svećenike naziva bilo mladići (iuvenes), bilo pitomci (alumni), nikada klerici.

[4] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004. (= OURM). Za ovu problematiku usp. moj članak Opća uredba Rimskog misala (6), VĐSB br. 4, god 2006.

[5] Kao primjer možemo uzeti tradicionalnu seosku svadbu. Tamo su se sudionici dobro razlikovali po ulozi koju su imali: mladenci, roditelji mladenaca, kum, stari svat, djeveruše i djeverovi, svirači, kuharice, uzvanici na svadbi mali i veliki. Svi oni sudjeluju u slavlju ali svatko na svoj način, u skladu sa svojom ulogom.

[6] U nas su to praktički samo kandidati za svećeništvo. Koliko je meni poznato, samo jednom prigodom biskup Ćiril Kos je uveo u tu službu nekoliko laika.

[7] Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetoga ekumenskog sabor Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, KS, Zagreb, 1988., str. 12, br. 4.

[8] Slično govori i biskup u nagovoru prigodom postavljanja akolita, usp. Rimski pontifikal…, str. 14, br. 4.

[9] O specifičnosti đakonske službe bit će, zacijelo, govora u nekom od narednih priloga.

[10] Evo primjera: i brat laik s trajnim zavjetima – ako nije postavljeni akolit – mora dobiti odobrenje da bude izvanredni djelitelj pričesti. To isto vrijedi za redovnice.

[11] KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Uputa Redemptionis Sacramentum o praksi koje se treba pridržavati i koju treba izbjegavati u svezi s Presvetom Euharistijom, Sion, Zagreb 2004., br. 66.

[12] Posve je drugo kada u sklopu nekih pobožnosti kandidati za svećeništvo imaju homiliju. U đakovačkom je sjemeništu to znalo biti u sklopu marijanskih pobožnosti, tzv. „večernjica“.

[13] Smatram da je i s praktične strane posve krivo da kandidat za svećeništvo nosi kleričku košulju i talar. Po čemu se on razlikuje od svećenika? Zar to ne bi moglo kod vjernika izazvati zabunu? Nešto je posve drugo kada bi pitomci imali neku svoju posebnu odjeću kao odoru (kao što su u davnini imali pitomci različitih rimskih kolegija). Međutim, ovdje se radi o staleškoj odjeći koja je identična onoj koju nose svećenici i đakoni.

[14] Ako netko smatra da je „lijepo vidjeti“ akolitu koji glumi đakona, onda bismo – pomalo zločesto – mogli reći da netko od svećenika može misliti da bi bilo njega „lijepo vidjeti“ s mitrom…

[15] Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Blagoslovi. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., br. 18. Pri tome će, naravno, laik dati prednost đakonu, đakon svećeniku, svećenik biskupu.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.