Sveta Narcisa od Djeteta Isusa – tiha svetica iz Ekvadora
U vrijeme kad je svijet gradio gradove i razvijao industriju, u Ekvadoru je živjela mlada žena koja je, skrivena od pogleda svijeta, gradila svetost u nutrini svoga srca. Sveta Narcisa od Djeteta Isusa, rođena 29. listopada 1832. u malenom gradiću Nobol, a preminula u Guayaquilu 30. kolovoza 1869., ostavila je iza sebe blistav trag svetosti čistoće, pokore i potpune predanosti Božjoj volji. Iako jednostavna laikinja, njezina je duhovna dubina i žarka ljubav prema Kristu nadmašivala granice staleža, dobi i kulturnih očekivanja.
U njoj Crkva prepoznaje uzor one svetosti koja ne traži priznanje, koja ne propovijeda s govornica, nego svijet mijenja molitvom, šutnjom, žrtvom i milosrđem. Njezino je srce gorjelo od ljubavi prema Bogu, i upravo je ta ljubav bila snaga njezina života, sve do posljednjeg daha.
Djetinja čistoća i odlučnost nasljedovanja Krista
Narcisa je odrasla u duboko pobožnoj katoličkoj obitelji. Bila je šesto od devetero djece, a već od malena isticala se svojom povučenom naravi, molitvenim životom i osobitom nježnošću prema siromasima. Nakon smrti majke, Narcisa je još više produbila svoj odnos s Bogom, provodeći sate u tišini pred Presvetim. Bila je još djevojčica kada je, poput mnogih svetaca prije nje, učinila zavjet djevičanstva – znak potpune predanosti Kristu, kojem je željela pripadati bez podijeljenosti.
Njezin život nije imao izvanjskih čuda ni velikih pothvata koji privlače svjetsku pozornost. No u njoj je živio Krist, i to tako snažno, da su je ljudi već za života smatrali svetom. Svojim je ponašanjem, pogledom, riječju i prisutnošću unosila mir u one koji su je susretali. Potpuno slobodna laikinja, Narcisa nije pošla u redovnice, nego je kao svjetovna osoba živjela zavjetovani život, najprije u rodnom Nobolu, a kasnije u Guayaquilu i u Limi, gdje je u samostanu dominikanki živjela duhovnost gotovo poput zatvorene redovnice.
Isticala se velikom pokorničkom disciplinom – nosila je kostrijet, postila, bdjela, trpjela bolesti u tišini – sve iz ljubavi prema Kristu. No ta askeza nije bila mračna ni turobna; naprotiv, bila je prožeta unutarnjom radošću i vedrinom. Narcisa nije izabrala trpljenje radi trpljenja, nego kao odgovor na Božju ljubav. Željela je biti slična Kristu, i to do kraja.
U svjetlu svetosti jednostavnih
Sveta Narcisa umrla je mlada – s 36 godina. No njezin duhovni utjecaj nadilazi njezine godine. Ljudi su već za njezina života dolazili tražeći njezin savjet, zagovor i utjehu. Nakon njezine smrti, mnogi su posvjedočili o čudesnim uslišanjima i ozdravljenjima po njezinu zagovoru. Godine 2008., papa Benedikt XVI. proglasio ju je svetom, prepoznavši u njezinu životu znakove istinske evanđeoske svetosti – one koja nije spektakularna, nego svakodnevna; ne nameće se, nego tiho svijetli.
Danas, kada mnogi tragaju za smislom u brzini, Narcisa nas podsjeća da Bog i dalje govori u tišini. Kada mnogi misle da svetost pripada samo izabranima, njezin život pokazuje da je svetost poziv za svakoga tko ljubi. Kada se čini da duhovnost bez buke ne može mijenjati svijet, ona nas uči da je najdublja promjena ona koja dolazi iz srca sjedinjenog s Bogom.
Njezin spomendan, 30. kolovoza, poziv je da se vratimo tišini, da ponovno pronađemo duboku radost u jednostavnosti, i da ne podcijenimo snagu tihih svetaca – jer oni mijenjaju svijet iznutra, polako, ali zauvijek.
