Utorak, 25 siječnja

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas se spominjemo Svete Obitelji. Slavimo veliku Božju ljubav, jer je Sin Božji postao čovjekom i jer se rodio u obitelji i tako posvetio onu osnovnu stanicu našega ljudskoga društva. I ovdje se očituje ono da nam je Isus u svemu jednak, osim u grijehu. Zato nam je naš Spasitelj tako blizak, tako drag, zato ga osjećamo jednim od nas, zato mu pristupamo s povjerenjem i ljubavlju. Da bismo mogli dostojno proslaviti ova otajstva, pokajat ćemo se za svoje grijehe, pogotovo za one kojima smo vrijeđali dostojanstvo i svetost naših obitelji.

  • Gospodine, ti si od početaka stvorio čovjeka kao muško i žensko. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si se rodio u ljudskoj obitelji i tako posvetio sve naše obitelji. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, po svojoj dobroti ti daješ roditeljima da budu tvoji suradnici u najvećem djelu tvoga stvaranja – u rađanju i odgoju djece. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Svi tako rado govorimo o obitelji. Država je donijela zakon o obiteljskim odnosima i velika se većina ljudi slaže s time da je obitelj osnovna stanica društva. O tome govori i crkveno učiteljstvo. Često se u javnosti čuju razmimoilaženja glede poimanja obitelji i njezine uloge u društvu i Crkvi. Mi ćemo danas pogledati što Božja riječ veli o Svetoj obitelji i o svakoj obitelji.


Jer sam ga izmolila od Gospodina


Teško je kad bračni par nema djece. Kako li samo zna biti usrdna i žarka molitva kojom se muž i žena Bogu obraćaju da bi dobili potomstvo. Tako je to danas, i tako je to oduvijek bilo. U današnjem prvom čitanju (1Sam 1,20-22.24-28) vidimo kako je Bog u starom zavjetu uslišio molitve i vapaje Ane koja je rodila sina i dala mu ime Samuel, jer ga je, veli, izmolila od Gospodina. To bi, naime, u prijevodu značilo ime Samuel.

Eto to. To je važno zapaziti. Kao i sve stvoreno, tako je i dijete Božji dar. Od Boga dolazi. Ne pripada roditeljima, nije njihova igračka, nije mu jedina svrha ispuniti roditelje radošću. Dijete pripada Bogu, ono je njegov najveći dar. No, s druge strane, a to još lakše zaboravljamo, dijete je najveći Božji dar. Ništa se s njime ne može usporediti: ni napredovanje na poslu, ni nova haljina, ni ljetovanje, niti novi automobil, niti provodi, niti bezbrižan život. Sve to što smo nabrojili može biti i lijepo i dobro i sve to također može biti i važno i sve to također shvaćamo kao Božji dar. Međutim dijete – to je najveći dar. Pomislimo: roditelji rađaju čovjeka ne samo za ovaj svijet i za ovaj život, rađaju dijete da bi bilo stanovnik vječnosti, dionik vječnog života u Kristu. Zato svako dijete, i ono rođeno s tjelesnim ili duševnim nedostatkom i neznatno i neuspješno, svako dijete zrcali u sebi Božju sliku, svako dijete može biti dionik božanske naravi Isusa Krista. Sva druga ljudska dostignuća tope se i nestaju prije ili kasnije, ovako ili onako. Kolika su carstva nestala, koliki moćnici uklonjeni s lica zemlje, ali čovjek – kao slika Božja – može živjeti vječno. Važno je to naglasiti, jer koji puta – a upravo se to događa! – dijete postaje prijetnja mome životu, karijeri, uspjehu, životnom standardu, lagodnosti, industriji zabave, dijete postaje žrtva trke za uvijek novim užicima, a roditeljstvo i obitelj pomalo postaju nešto što nije u trendu izvikanih ovosvjetskih vrijednosti.


Djeca se Božja zovemo, i jesmo


U svojoj jednostavnosti današnji odlomak iz Prve Ivanove poslanice veli (1Iv 3,1-2.21-24): Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Današnja će pedagogija i psihologija reći da dijete nije vlasništvo svojih roditelja, nego da je samostojno i samostalno. Božja riječ, čuli smo, veli da smo djeca Božja. Bogu pripadamo. Što to znači: “Bogu pripadati”? Biti uvijek u nekoj ovisnosti? Kao vjernici znamo d smo od Boga, Bog nas je stvorio i ustrojio. Naša je ljudska narav u potpunom suglasju s Božjim naumom. Nadalje, sve naše osobitosti, sposobnosti i nagnuća takvi su, jer nas je Bog takve zamislio i stvorio. Tako, onda, biti vjeran Bogu zapravo znači biti vjeran samome sebi. Prema tome, mi ne možemo pripadati nekim “višim” interesima svojih roditelja, društva, pa i Crkve. U kojem smislu. Ne može i ne smije dijete biti izraz roditeljskih želja, tako da npr. dijete mora uspjeti kao akademski obrazovan građanin, kad to već roditelj nije uspio, pa da onda dijete bude na diku i ponos mami i tati i svim tetkama, ujacima i stričevima, a da se o djedu i baki i ne govori. To isto vrijedi kada bi netko silom htio da mu dijete izabere duhovno zvanje, jer se to u selu dobro vidi. Tako, jednom prigodom, kad se činilo da Isusa njegova rodbina želi omesti u naviještanju evanđelja Isus veli: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8,21). Mi sa strane trebamo poštovati poziv koji svaki čovjek ima od Boga, pomagati mladom čovjeku da ga otkrije i da ga slijedi.


I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.


U današnjem evanđelju (Lk 2,41-52) čuli smo kako se dvanaestogodišnji Isus zadržao u Jeruzalemu bez znanja svojih roditelja, jer je smatrao da prvo treba biti poslušan svome nebeskom Ocu. Međutim, odmah nakon toga, veli evanđelist Luka za Isusa: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. O tome je riječ. Rekli smo, istina, da čovjek mora biti vjeran onom posebnom pozivu koji Bog ima za svakog čovjeka ponaosob. Međutim, poslušnost je nešto što Sveto pismo visoko cijeni. I Isus je bio poslušan. Pomislimo: Isus, pravi Božji Sin bio je poslušan običnim ljudima: Josipu i Mariji. Ne radi se, dakle, o tome tko više zna i tko više vrijedi. Za Isusa su Josip i Marija bili roditelji i on im je zbog toga bio poslušan. Koliko god to zvučalo “staromodno”, ipak naglašavamo: poslušnost je od Boga. Onaj koga slušamo nije besprijekoran, a ipak ga slušamo. Isus je bio vjeran židovskoj tradiciji i običajima. Makar je bio iznad toga. Gdje je bilo nužno, reagirao je, ali je poštovao ustroj, ljude i strukture, dokle god nisu bile u izravnom sukobu s Bogom. Isus je poštovao. A mi – sve danas stavljamo u pitanje. Kao da nema autoriteta. U glavama današnje djece (i njihovih roditelja!), koga bi se to trebalo poštovati, tko je autoritet? Odgajatelj, učitelj, profesor? Policajac, liječnik, sudac? Stariji susjed? Djed i baka? Jesu li možda roditelji vrijedni poštovanja. Kome dijete upućuje prve psovke? Koga će prvo udariti nogom? Naravno svoju mamu. Što god rekli neki pedagozi i psiholozi, sve to vodi bezvlašću, zapravo, sve to vodi bezboštvu, ateizmu. Ako je čovjek sam sebi zakon, gdje je tu Bog, kao vrhovni autoritet? Gdje nema poniznosti, pokornosti, poslušnosti, te gdje nema ljubavi koja bi sve to zalijevala, tamo nema ni vjere, ni pravoga ljudskog društva. Isus je bio poslušan i ponizan. Možda bi danas svaka obitelj trebala zdušno moliti: “Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svojem!”