Sveti Rajmund Penjafortski
Sveti Rajmund Penjafortski († 1275.) bio je vrhunski pravnik, učitelj, redovnik i misionar, a uz to i čovjek duboke poniznosti, koji je pravo shvaćao kao služenje spasenju duša. Spomendan mu se slavi 7. siječnja.
Rodio se oko 1175. godine u katalonskom gradiću Vilafranca del Penedès, u plemićkoj obitelji. Već u mladosti očitovala se njegova iznimna darovitost: u Barceloni je studirao i poučavao filozofiju, a potom je u Bologni, tada središtu pravnih studija u Europi, doktorirao i građansko i kanonsko pravo. Ondje je godinama predavao, ostavivši dubok trag kao profesor.
Ipak, kad se vratio u Barcelonu, nije pošao putem sjajne crkvene karijere koja mu se nudila. Godine 1222. ulazi u tada mladi dominikanski red, birajući život siromaštva, poslušnosti i naviještanja. Kao svećenik i propovjednik, ali i kao ispovjednik, posebno se zauzimao za otkup kršćanskih robova koji su u vrijeme križarskih ratova i muslimanskih osvajanja završavali u ropstvu. S Petrom Nolascom sudjeluje u osnivanju Reda Blažene Djevice Marije od Otkupljenja – mercedarijevaca, reda posvećenog upravo tom djelu milosrđa.
Papa Grgur IX. pozvao ga je 1230. u Rim da mu bude ispovjednik i savjetnik. Ondje mu povjerava jedno od najvažnijih djela u povijesti Crkve: sabrati i sustavno urediti sve papinske odluke i crkvene zakone nastale nakon Gracijanova Dekreta. Rajmund je to ostvario u zbirci od pet svezaka, poznatoj kao Dekretali (1234.), koja je stoljećima ostala temelj crkvenoga prava, sve do Zakonika kanonskoga prava iz 1917. godine.
No i tada, na vrhuncu ugleda, ostaje ponizan. Odbija biskupsku čast, a kad je 1238. izabran za generala dominikanskoga reda, služi tek dvije godine, reformira redovnička pravila i zatim se – po vlastitoj odluci – povlači. Posljednja desetljeća života provodi u Barceloni kao propovjednik i ispovjednik, obraćajući mnoge i tješeći duše. Upravo on potiče svetoga Tomu Akvinskoga da napiše Sumu protiv pogana, jedno od temeljnih apologetskih djela kršćanske teologije.
S posebnom je pozornošću bio posvećen navještaju Božje riječi među muslimanima i Židovima. Osnivao je škole arapskog i hebrejskog jezika kako bi navjestitelji mogli bolje prenijeti i svjedočiti Evanđelje.
U jednoj svojoj poslanici ostavio nam je duboko promišljanje o križu koji čisti srce vjernika, o „maču s obje strane naoštrenu“ – vanjskim progonima i unutarnjim borbama – po kojima Bog vodi dušu prema istinskom miru. U tim riječima zrcali se njegova duhovnost: nimalo sentimentalna, ali puna nade i pouzdanja u Gospodina.
Umro je u Barceloni 6. siječnja 1275., u stotoj godini života, okrijepljen sakramentima, molitvom i zahvalnošću. Blaženim ga je proglasio papa Pavao III., a svetim 1601. papa Klement VIII.
Danas ga Crkva časti kao zaštitnika pravnika, osobito crkvenih kanonista, ali i svih koji u zakonu žele prepoznati put služenja istini i ljubavi.
U liku svetoga Rajmunda Penjafortskoga Crkva prepoznaje sklad razuma i vjere, zakona i milosrđa, znanosti i svetosti – sklad kojemu smo i danas pozvani težiti, kako bi sve što činimo bilo u službi spasenja čovjeka i proslave Boga.
