Tajanstveni kovčeg

Na povratku s mamina sprovoda znala sam da više nemam što tražiti u roditeljskoj kući. Mama je nadživjela tatu tek godinu dana. Četvero njihove djece već je bilo udato ili oženjeno. Ja, najstarija, odnedavno sam udovica s petero djece. Meni se čini da djeca nevjerojatno brzo rastu, zaljubljuju se i odlaze. Najstarija kći već ima dijete, malu Tinu, moju najveću radost i utjehu. Moji sinovi završavaju studije, a najmlađoj udvara neki inženjer. Ne protivim se njihovoj vezi, ali tražim da ona najprije završi studij. Da joj se ne dogodi kao meni: da prerano obudovi i bude prisiljena raditi dan i noć kako bi prehranila obitelj. Ja sam imala sreću da su me roditelji pomagali, ali sve to nije bilo dovoljno za pet ústā koja moraju jesti da bi se mogla normalno razvijati i posvetiti studiju.

Eto, kazala sam ukratko sve o sebi. Kad smo se, dakle, vraćali sa sprovoda, braća su htjela da se još jednom sastanemo u staroj kući. To je i mama činila okupljajući nas jednom na mjesec poslije tatine smrti. Bili su to tužni sastanci jer je mama uvijek govorila o tati. Htjela je da ga ne zaboravimo. O sebi je malo govorila. Znali smo da je to bio zaljubljeni par do kraja života. Tata je posjedovao lijepo imanje, fundo, na Jugu. Tamo je odlazio radi odmora, ali i da nadgleda radove, napose u jeseni. Moji su roditelji svaki tjedan izmjenjivali pisma. Kad u subotu ne bi stiglo tatino pismo, mama bi telefonirala u obližnji gradić svojoj prijateljici i molila je da izvidi što je s tatom. Mi smo se znali šaliti s mamom i zvali je Juliettom koja ne može ni dana provesti bez svoga Romea.

Kad sam toga tužna poslijepodneva prešla prag kuće u kojoj sam se rodila, neka me je unutarnja sila tjerala da se popnem na prvi kat i zavirim u maminu sobu. Sve je bilo u savršenom redu kako dolikuje jednoj liječnici koja je sve spremila prije odlaska u bolnicu iz koje se nije vratila. Na stolu je stajala uokvirena fotografija tate s njom, djecom i unučadi u povodu njegova devedesetoga rođendana. Oko mi je zapelo na maleni drveni kovčeg (escrino). Bio je otvoren. Ključ je stajao uz kovčeg. U prvi mah sam pomislila da je mama tu držala svoje nakite, dragulje i slično. Ali ne. U njemu je bilo nekoliko snopova uredno spremljenih pisama, a svaki je imao ceduljicu s godinom i imenom mojim ili moje sestre. Naslućivala sam o čemu se radi. Bila su to tatina pisma, doduše tek jedan dio, jer je mama ostala pisma uništila. Zacijelo je uništila pisma osobna značenja. Čak nije bilo pisama koja bi se odnosila na moju braću. Valjda zato jer su muškarci, a oni se moraju i znaju snaći sami u životu. Mnijenje, uvriježeno u narodu, da je muško (macho) nad ženskim i ovdje se očitovalo. Odlučila sam da pisma pregledam sa sestrom, zatvorila kovčežić i spustila se u prizemlje da se pridružim tužnu domjenku.

Dogovorili smo se da kuću preuzme najmlađa sestra. Ona je živjela u najmljenom stanu, a njezin suprug, gimnazijski profesor, svojom plaćom jedva je mogao prehraniti obitelj.

– Karolina, bi li preuzela „nanu“, staru dadilju koja se brinula za sve nas? – zapitala sam je kad smo ostale same.

Sestra je odmah prihvatila, pogotovu jer je i sama imala troje djece. Prije nego smo se rastale, pokazala sam joj ključ mamina kovčežića.

– Znala sam za nj, reče Karolina – ali sam mislila da je prazan, jer mi je nana, još prije mamine smrti, rekla da je ona po naredbi gospodarice spalila sva tatina pisma.

– Ipak je nešto sačuvano – prišaptah joj. – Dođi sutra da pročitaš što se odnosi na tebe i na mene. Željela bih znati jesu li sačuvana mamina pisma upućena tati dok je boravio na Jugu.

– Nisu, Adrijana! To mi je ispričao upravitelj funda Don Jorje, poslije mamina sprovoda. Govorio mi je kako je tata, pri zadnjemu posjetu, palio na dvorištu neka pisma i plakao. Kad ga je Don Jorje zapitao zašto to čini, rekao mu je da će i onako uskoro umrijeti i da ne želi da itko čita mamina pisma.

– Zašto je onda mama sačuvala neka njegova pisma? I to baš ona koja se odnose na mene i na tebe? – zapitah Karolinu.

– To ćemo vidjeti sutra – mirno odvrati sestra.

Kad smo se opet sastale, predati Karolini njezine sveščiće, a ja sam razmotavala svoje, počevši od 1964. godine, kad sam se zaručila s mojim Leom. Listala sam pismo za pismom, a suze su mi curile iz očiju. Karolina se, naprotiv, srdačno smijala. Da prekrijem svoju zbunjenost, zapitah je zašto se smije.

– Ah, naš tata! – uzdahnula je – nikako da prihvati nove prilike i okolnosti. Piše mami da je zabrinut za mene jer sam zaljubljena u Miguela, koji da je pobornik stranke koju on nije mogao smisliti. Piše mami: „To nisu kršćani nego demon-kršćani, iako se nazivaju democracia cristiana. Pripremaju put komunistima. Nagli su kao i Miguel. Htjeli bi reformirati svijet u kratko vrijeme…“. Ali tebi suze teku, Adrijana. Što si pronašla u tatinim pismima?

Nisam joj odgovorila. Savjetovala sam da svaka od nas ponese sa sobom svoje sveščiće i pročita ih u miru. Karolina je pristala jer je i sama naslućivala da je tata negdje spomenuo zašto su morali požuriti s njezinim vjenčanjem.

Kad sam se vratila kući, zatvorila sam se u svoju radnu sobu i nastavila listati tatina pisma. 

„Rekao sam ti – pisao je mami – da mi se Leo ne sviđa. Umišljen je da je veliki filozof. Piše nekakvu raspravu o vremenu u suvremenom romanu i često me zbunjuje svojim pitanjem znam li što je vrijeme. Jedanput sam mu oštro predbacio da nemam dovoljno vremena ni za rad, a kamoli da bih se bavio takvim glupostima. Mene zabrinjava njegovo duševno stanje. Doznao sam da mu je mlađa sestra u psihijatrijskom odjelu bolnice ovdje na Jugu. Još nisam mogao doznati sve o njegovim roditeljima. Uostalom bio sam u susjednoj sobi naše kuće kad je mahnito navalio na Adrijanina vrata…“.

Ja sam to bila skoro i zaboravila, ali tatino mi je pismo probudilo uspomene na moj odnos s Leom prije vjenčanja. Tražio je da se što prije vjenčamo, čak je i datum odredio. Nisam mogla pristati jer sam znala da moji roditelji ne će pristati dok ne diplomiram. To sam mu rekla, a on je pobjesnio:

– Mogu ja sam izdržavati obitelj. Uskoro ću postati docentom na filozofskom fakultetu.

– Imamo vremena – rekla sam mu.

– Što ti znaš što je vrijeme – dobaci mi – ista si kao tvoj tata. Samo mislite na novac, a dobro kažu Amerikanci da je i vrijeme novac. Zadnje je riječi izgovorio na engleskom.

– Ne vrijeđaj moga tatu! – rekla sam plačući i pobjegla u svoju sobu i zaključala se.

On je potrčao za mnom, tresao vratima i vikao da mu otvorim. Ja sam šutjela. Najednom on svom snagom udari o vrata. Brava popusti i on uđe. Prvi put sam vidjela njegov izbezumljeni pogled. Ne znam zašto, ali nisam mogla obuzdati smijeh. On se tomu nije nadao. Zastao je kao ukopan, a ja sam ga pozvala: „Dođi, sjedni tu na divan do mene, moj laviću (Leoncito)!“ Poslušao je i pustio da ga milujem po kosi.

Tresao se od uzbuđenja. Privukla sam ga još jače k sebi i milovala. Naslonio je glavu na moje rame i zaspao. Meni je on bio najljepši stvor na zemlji: visoka stasa, plave kose i još plavljih očiju, inteligentan i zanimljiv u društvu. Poznavala sam njegovu sestru o kojoj tata piše, ali to nije bio nikakav psihopat, nego biće koje je trpjelo od neke traume doživljene u djetinjstvu. Kad sam k njoj pristupila s ljubavlju i nježnošću, razvedrila se i smijala kao svako normalno biće. Bila je izvanredno lijepa. Nisam joj smjela govoriti o našem fundu i mom ljubimcu poniju. I njezini su roditelji posjedovali malo imanje, chacru. Njezin ju je prijatelj prisilio da preskače ograde jašući s njim na konju. Pala je s konja i slomila nogu. Premda se oporavila, ipak više nije htjela slušati ni o chacri ni o konjima. Je li to uzrok njezine potištenosti, ne znam.

Prolazile su minute, a moj se „lavić“ nije micao. Probudila sam ga poljupcem. Sišli smo u blagovaonicu, gdje su nas čekali tata i mama. Leo ih je srdačno pozdravio i pravio šale za vrijeme užine. Tata ga je radoznalo gledao, ali nije ništa rekao.

Prolazili su mjeseci. Ja sam diplomirala engleski jezik i književnost i zaposlila se. Malo poslije smo se vjenčali i ušli u našu vlastitu kuću, kupljenu darovima mojih roditelja i njegova starijega brata. Leo se, doduše, odrekao svih prava na chacru, za koju i onako nije imao nikakva interesa. Naša je kuća bila u predgrađu, okružena prostranim vrtom, u kojem smo posadili mnogo stabala. Činili smo to na svaku godišnjicu vjenčanja i na rođenje svakoga našega djeteta. A djeca su stizala kao najljepši Božji dar. Leo je bio brižan otac i divan suprug. Nikakve neobičnosti nisam na njemu zapažala, dok jednoga dana nije zatražio da u potkrovlju napravi sobu da bi mogao mirnije proučavati i pisati. Pristala sam jer su ga djeca svaki čas nešto pitala, a i njihova ga je vika uznemiravala. U svom bi „kabinetu“ (tako je nazvao svoju radnu sobu u potkrovlju) radio do kasno u noć. Tamo bi i po koji put prespavao. Jednoga se jutra nije pojavio. Kad nije odgovorio na moj poziv, popela sam se do njegove sobe. Ležao je na kauču. Prodrmala sam ga, ali se nije odazivao. Odmah sam pozvala liječnika koji je stanovao blizu nas. Pregledao ga je i rekao: „Mrtav je, gospođo! Srčani udar!“ – rekao mi je izrazivši svoju sućut. Dok sam ga ispraćivala, reče mi potiho: „Ono o srčanom udaru rekao sam radi djece, koja su se bila okupila. Mislim ipak da je riječ o samoubojstvu. Progutao je odviše pilula za smirivanje. To će obdukcija pokazati“.

Nazvala sam mamu. Kao da se ničemu nije začudila, savjetovala mi je da svima govorim o srčanom udaru. Ona je preko svojih veza sve zataškala. Moja djeca ni danas ne znaju istinu. Kad sam nakon Leonova sprovoda ušla u njegov „kabinet“, nisam pronašla nikakvo pismo. Našla sam tek nacrt jednoga njegova članka o problemu vremena u suvremenoj drami. Nije ga dovršio. Na papiriću bilo je napisano:

„Kažu da vremena nema,
A u njemu svi živimo.
Ako ga nema, što onda ostaje?
Ništa.
Ali ništa ne postoji…
Oh, Bože!“

Tješi me pomisao da je njegova zadnja riječ bila Bog. Nadam se da se u Njemu smirio.

Rajmund Kupareo

Danica 1991: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1990., str. 113–116.