Tek sada…

(Spominjanje Učitelja i latinskoga jezika)

Častohleplje je mnoge ljude prisililo da budu neiskreni –
Ambitio multos mortalis falsos fieri subegit.

Orao ne hvata muhe –
Aquila non capit muscas.

Crkvena moć –
Brachium ecclesiasticum.

Sova pjeva slavuju –
Bubo canit lusciniae.

Vika nije ni pjevanje ni dokaz –
Clamor non est cantus nec argumentum.

Protiv struje napinjati ruke (plivati protiv bujice) –
Contra torrentem brachia dirigere.

Vijećnica je siromašnima zatvorena –
Curia pauperibus clausa est.

Često puta opačina zavarava izgledom vrline –
Falit vitium specie virtutis.

U laskavim riječima ima otrova –
Habet suum venenum blanda oratio.

Čovjek u svakom satu –
Homo omnium horarum.

Časti mijenjaju ponašanje čovjeka –
Honores muntant mores.

Judin poljubac –
Iudae osculum.

Smrtonosna medovina –
Letale mulsum.

Krila veća nego gnijezdo –
Maiores pennae nido.

Svijet se škaklja titulama –
Mundus titulis titillatur.

I ne rađaju orlovi golubicu –
Neque… progenerant aquile columbam.

Govor istine nije kićen, nego jednostavan
Non fucata, sed est simplex oratio veri.

Starost se neopazice došulja –
Obrepit non intellecta senectus.

Plješćite, građani ! –
Plaudite cives!.

Koji gledaju u zelje, a grabe slaninu –
Qui holera spectant, lardum tollunt.

Bez krila letjeti nije lako –
Sine pinnis volare haud facile est.

***

Spomenutog
se prisjetih i
Tek sada…,
poslije svoje pedesete,
poruku dobro shvatih!

Oprosti,
učitelju don Stipe,
onda na mojoj mladosti!

Tek sada…,
posred životnog iskustva,
zrelošću i životom obuzet,
razumijem latinski jezik i
Tebe,
dragi učitelju,
onda u zabrinutosti
nad mojom mladošću i
mojom naivnošću

Tek sada…

(2004. g.)