Tko je svet?

Prije i poslije proglašenja Majke Terezije svetom, 4. rujna 2016. umjesto zahvalnosti i radosti kod dežurnih kritičara pojavila se kritika, kod nas katolika ravnodušnost. Nisam čuo da su crkvena zvona zvonila radošću. Kod mene jesu. Osobito u filijalnoj crkvi Male Gospe u Marincima gdje ima poveća zajednica njezinih sunarodnjaka i štovatelja. „Ona sveta, makar što. Trebali ste s njom živjeti pa biste vidjeli kakva je.“ Oni koji ne gledaju srcem daleko ne vide. „Tko je Bog?“, pitaju se oholi moćnici svijeta. Njih je lako pročitati u svakom staležu, bez obzira na rasu, boju, vjeroispovijest. “Ja, pa opet ja, a onda nitko iza mene i opet ja…“ Tako, otprilike zvuči kod mnogih životna filozofija. Oholost i taština priječe priznati drugome uspjeh u duhovnom i tjelesnom rastu. “Oholost razdvaja ljude, poniznost ih spaja“, reče pametan čovjek. Zaboravljamo opomenu: „Budite sveti, jer sam ja svet.“

Začudo, oholice  koje sebi samohvalom  grade veličinu za života, spomenik, stalno govore o sebi, veliki šute, o njima govore njihova djela.

Život i rad Majke Terezije je planetarno poznat. Tu se nema što dodati. Izgorjela je za Boga prisutna u drugima, siromasima, a iza nje je ostala svjetlost.

„Kad želite nekoga oponašati u svemu, oponašajte ono što je najbolje u njemu“, reče pametan čovjek.

Oni koji žele biti dobri ljudi svijeta imaju primjer u svetoj majci Tereziji.

Ona je radila ono što je Isus radio, ona je živjela onako kako je on živio, kako reče: “Ja sam samo kapljica vode u kojoj se odražava njegov lik“.

Mi smo skloni oponašanju uglavnom negativnog u životu i radu drugih. Pravednik smeta jer je drugačiji, pobožniji, Bogu odaniji.

„Pravi se važan“, zaključujemo ne želeći se promijeniti na bolje.

Ne radi se o tome da mi nju nasljedujemo jer je to ona. Pavao je zahtijevao, molio: „Budite nasljedovatelji moji jer sam ja Kristov!“ Tako je radila Majka Terezija, ljubila je svoju siromašnu braću i sestre kao što je on tako činio, život za nas žrtvovao.

Između svih njezinih zasluga, odlikovanja, nagrada, svega, dojmio me se njezin osmijeh. Onako malena s toplim licem starice izbrazdanim od godina, rada i nesna, brige za druge s osmijehom na usnama.

Naslikao sam njezin portret za crkvu u Marincima davno prije ovog velikog dana i namučio sam se dok nisam postigao vidljiv drhtaj na njezinim usnama. Pamtit će je mnogi, bit će mnogim redovničkim zajednicama uzor, siromasima i bolesnima zagovor zbog svega i zbog „toplog osmijeha koji je ljepši od bilo kojeg cvijeta na svijetu“.

Ona će ostati vječno živa jer je sebi u drugima podigla spomenik.

Oni koji to ne vide i dalje će ostati pri svome. Smeta im tuđa vjera, dobrota, radost i nesebičnost. U drugima ne žele vidjeti što sami nemaju.

„Slijepac ne vidi koliko mu god prisvijetlili“,  napisa pjesnik, moj susjed iz rodne Hercegovine – A. B Šimić. Na nama je da se držimo Isusove opomene: “Vi ste svjetlo svijeta!“

Kada bi nas ljudi s druge planete pitali, nas kršćane i crkveno vodstvo (čast iznimkama): “Ima li među vama svetih?“, vjerujem da bi u većini odgovorili: “Nema! Osim mene, nitko!“