U nužnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav
Tako na hrvatskom glasi augustinovska misao, prevedena s latinskoga izvornika:
„In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas“.
Geslo se naširoko navodi u obranu teološke i vjerske slobode, iako postavlja bitno pitanje koje su stvari prijeko potrebne, a koje dvojbene ili nepotrebne. Unatoč tomu, nalaže ljubav u svekolikom djelovanju.
Nekad se smatralo da ju je napisao sv. Augustin, ali još je godine 1847. utvrđeno da nije.[1]
Od godine 1990. ona je geslo dubrovačkoga biskupa, pa zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića.
Sv. Ivan XXIII. u okružnici Ad Petri cathedram od 29. lipnja 1959. napisao je da ta izrjeka pripisuje različitim piscima, a prije toga joj je dao katolički kontekst i uporabljivost:[2]
Kada je Božanski Otkupitelj utemeljio svoju Crkvu, nema sumnje da je njezinim kamenom temeljcem i jednim od njezinih bitnih oznaka učinio najčvršće jedinstvo. Da On to nije učinio – a apsurdno je čak i predlagati takvo što – On bi bio utemeljio prolaznu stvar, koja bi s vremenom, barem, uništila samu sebe. Jer upravo su na taj način gotovo sve filozofije proistekle iz hirova ljudskoga mišljenja: jedna za drugom, nastaju, razvijaju se i zaboravljaju se. I nema toga tko ne vidi da se to potpuno suprotstavlja božanskomu učiteljstvu Isusa Krista, koji je „put i istina i život“ (Ivan 14, 6).
A to jedinstvo, časna braćo i ljubljeni sinovi, koje, kako rekosmo, ne bi trebalo biti nešto prolazno, nesigurno i nepostojano, nego nešto čvrsto, tvrdo, jako, postojano i sigurno. Ako takva jedinstva nema u drugim kršćanskim zajednicama, ipak ga ne bi smjelo nedostajati Katoličkoj Crkvi, a svakako ga lako može uočiti svatko tko pozorno gleda.
Doista, Katoličku Crkvu izdvajaju i razlikuju ova tri obilježja: jedinstvo nauke, jedinstvo upravljanja i jedinstvo bogoslužja. To je jedinstvo toliko vidljivo da po njemu svi ljudi mogu pronaći i prepoznati Katoličku Crkvu.
Volja je Boga, utemeljitelja Crkve, da se sve ovce na kraju skupe u ovaj jedan tor pod vodstvom jednoga pastira. Sva su Božja djeca pozvana u jedini dom svoga Otca, a njegov kamen temeljac je Petar. Svi ljudi trebaju raditi zajedno poput braće kako bi postali dio ovoga jedinstvenoga Božjega kraljevstva; jer su građani toga kraljevstva ujedinjeni jedni s drugima skladnom pameću i skladnim duhom na zemlji kako bi jednoga dana mogli uživati u vječnoj sreći na nebu.
Doista, Katolička Crkva nalaže da se u sve ono što je Bog objavio mora čvrsto i vjerno vjerovati. Što je sadržano u Svetim Pismima i što je predano ili usmeno ili pismeno od apostolskoga doba tijekom stoljeća vrhovni su svećenici i zakoniti sveopći sabori odobrili i odredili.
Kad god je netko skrenuo s toga puta, Crkva ga je uvijek iznova svojim majčinskom vlašću pozivala da se vrati na pravi put. Ona sama vrlo dobro zna i drži da postoji samo jedna istina, pa je nemoguće imati suprotne „istine“. Tako ona kao svoju potvrđuje i svjedoči znamenitu riječ Apostola narodâ: „Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu“ (Druga Korinćanima 13, 8).
Dakako, nije malo stvari o kojima Katolička Crkva dopušta teolozima da raspravljaju, ako one nisu posve sigurne, i također ukoliko, kako je primijetio slavni engleski pisac kardinal Ivan Henrik Newman, takvi prijepori ne ugrožavaju jedinstvo Crkve. Naime, rasprava može dovesti do potpunijega i dubljega razumijevanja vjerskih istina; kada jedna zamisao udari drugu, može doći do iskre, koje daje novo svjetlo i nemalo pridonosi, utire i učvršćuje put za postizanje jedinstva (Difficulties of Anglicans, svezak I, lect. X, str. 261). Ipak, ona zajednička tvrdnja, koja se, ponekad izražena drugim riječima, pripisuje različitim piscima, mora se uvijek zadržati i potvrđivati: u nužnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav.
Dugo se smatralo da je pisac te rečenice luteranski teolog Robert Meldenius (1582.–1651.) jer je u knjizi Paraenesis votiva pro pace Ecclesiae ad theologos Augustanae iz 1626. napisao:
„Jednom riječju: ako u nužnim stvarima budemo čuvali jedinstvo, u onima koje nisu nužne slobodu, a u oba slučaja ljubav, naše će stvari sigurno biti u najboljem stanju“.[3]
No, godine 1999. nizozemski povjesničar Henk Nellen objavio je studiju[4] u kojoj je dokazao kako je krilaticu prvi uobličio Rabljanin, splitski nadbiskup Markantun de Dominis (1560.–1624.), a objavljena je prvi put u četvrtoj knjizi, osmom poglavlju (str. 676 prvoga sveska) njegova djela De republica ecclesiastica (London, 1617.):
„I zagrlimo svi jedni druge jedinstvom u nužnim stvarima, slobodom u onome što nije nužno i ljubavlju u svemu. Tako osjećam tako, tako želim, tako se jasno ufam u Njemu koji je naša nada i ne ćemo se postidjeti“.[5]
[1] James J. O’Donnell, A common quotation from “Augustine”?, 2010.; Friedrich Lücke, Über das Alter, den Verfasser, die ursprüngliche Form und den wahren Sinn des kirchelichen Friedensspruches: “In necessariis unitas, in non necessariis libertas, in utrisque caritas”. Eine literar-historische theologische Studie, Göttingen, 1850.; Gustav Krüger, De la maxime: “In necessariis unitas, in non necessariis libertas, in utrisque caritas”, u: Congrès d’Histoire du Christianisme (Jubilé Alfred Loisy), Paris, 1928, III., str. 143–152; Über den Friedensspruch: In necessariis unitas, in non necessariis libertas, in utrisque caritas, Theologische Studien und Kritiken, 100 (1927./1928.), str. 154–163.
[2] Acta Apostolicae Sedis, 51/1959., str. 513; Vjesnik Đakovačke biskupije, 12/1959., str. 122–129 i 138–144.
[3] „Verbo dicam: Si nos servaremus in necesariis unitatem, in non-necessariis libertatem, in utrisque charitatem, optimo certe loco essent res nostrae.“
[4] Henk J. M. Nellen, De zinspreuk ‘In necessariis unitas, in non necessariis libertas, in utrisque caritas’, Nederlands archief voor kerkgeschidenis, 79 (1999.) 1, str. 99–106.
[5] „Omnesque mutuam amplecteremur unitatem in necessariis, in non necessariis libertatem, in omnibus caritatem. Ita sentio, ita opto, ita plane spero, in Eo qui est spes nostra et non confundemur.“
