Učitelju, gdje stanuješ?

Riječ smo njegovu čuli
S njime novu godinu započeli.
Hoćemo li izdržali u hodu?
Da bar jesmo ono što nismo,
a mogli bismo biti, poput prvih kršćana.
Pošli su za njim
s rukom pod ruku,
do vječnosti.
Čuli su ga gdje govori,
a On je „govorio kao što nitko, nikad govorio nije“.
Ivan ga prokaza pod Nebom otvorenim.
„Učitelju, gdje stanuješ?“, zapitaše, povikaše.
Nisu znali kuda, ni kamo, dokle?
Vjerovali su da On zna i da je od neba.
Ugledaše mu lice i oči.
U pogledu Put i vrata do srca.
„Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda
a ja ni gdje bih glavu naslonio“,
odgovori.
Znali su, sve je Njegovo: zemlja i široko nebo,
vrijeme i vječnost. Ostadoše do zore.
U ime njegovo započeše dan.
I nas zove svakodnevno!
„Dođite i vidite!“ Od njegova glasa zadrhti srce,
onom tko sluša radost, vječnost raste i
bit će gost u kući od sutra, graditelj neba na zemlji.
I danas, kao nekad, na oltarima kruh i vino.
Blagoslovi pa im dade.
„Uzmite!“, reče, „ovo je Tijelo moje – za vas!“
I mene si pozvao da u Tvoje ime priredim gozbu.
„Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će vječno!“
Kako i ne bih, držeći Riječ života, Duhom tvojim disao?
Kako i ne bih, životom Tvojim, novu povijest pisao?
Trebali bismo biti kvasac za novo tijesto i svjetlo u mraku.
I tako: slušali su ga kao majku, oca kad zove.
U Njegovu glasu srca i neba.
I što nam još treba?
Susret s njime i danas i sutra, u vjekove i križ kao znamen.
Amen!