Uznesenje kao dar milosrđa – razmišljanje uz Uznesenje Blažene Djevice Marije


Čitanja: vl.: Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab; Ps 45, 10-12.16; 1Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56


Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo je veliko otajstvo kojim Bog krijepi vjeru i nadu svoga naroda, te postaje neiscrpno vrelo nadahnuća za kršćanski život. Premda ima onih kojima ova istina vjere djeluje čudno, ipak je ona nešto najnaravnije djelovanju milosti i milosrđa Božjega na korist nama ljudima. To možemo vidjeti i iz svjedočanstva svetoga Pavla koji je razmatrao učinke otajstva Kristova na nas ljude i na naše spasenje. Iako sveti Pavao ne govori izravno o Mariji, njegovo promišljanje se može primijeniti na otajstvo njezina uznesenja.


Antropološki zaokret


Naime, sveti Pavao u 2. poglavlju Poslanice Efežanima u više točki tumači promjene koje su se s Kristom dogodile za nas ljude. Najprije podsjeća Efežane da su bili mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ u kojima su “nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima” (2,2). Osim toga, Pavao smatra da su svi ostali živjeli “u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi” zbog čega su bili “djeca gnjeva kao i drugi” (2,3).

No s Kristom se dogodio veliki preokret, jer je po njemu Bog iskazao svoje veliko milosrđe ljudima koje je uzljubio velikom ljubavlju. Učinci Božjeg milosrđa su neprocjenjivi: one koji su bili mrtvi (a svi su bili mrtvi!), oživio je zajedno s Kristom: “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (2,5). No osim spasenja kao čina kojim uživamo Božje darove na zemlji, Bog je čovjeka već sada uzvisio s Kristom do nebeske slave: “te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje” (2,6-7).

A suvišno je i govoriti da sveti Pavao ne pripisuje čovjeku zasluge spasenja, jer je riječ o besplatnim Božjim darovima kojima je izvor u Božjoj ljubavi koja praktički čovjeka ponovno stvara u Kristu i vodi ga prema punini života: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo” (2,8-10).

Očito je da sveti Pavao u svojoj teološkoj viziji promatra radikalni antropološki zaokret koji se dogodio s Kristom, jer mrtvaci su oživljeni, sinovi gnjeva su postali ljubljena djeca, neposlušni su postali poslušni, oni koji su sebe razgradili ponovo su stvoreni, osuđenici na propast podzemlja su uzneseni u slavu nebesku. No važno mu je naglasiti da se taj zaokret dogodio besplatnim Božjim darom i zahvatom u stvarnost u koju je sebe doveo čovjek grijehom i bijegom od Boga. Čovjek nije mogao niti je imao zasluga za takav dar, već je Bog djelovao iz preobilja svoje ljubavi, unaprijed pripravivši svoj plan spasenja.


Nebeski učinak


Ova Pavlova teološka vizija se može savršeno primijeniti na Mariju i na njezino slavno uznesenje u nebesku slavu, kojemu je potom preduvjet bezgrešno začeće. Štoviše, upravo u njoj vidimo najjasniji primjer milosti kojom nas je Bog obasuo u Kristu. U njezinu životu očituju se veliki darovi Božjega milosrđa, kojih je ona bila potpuno svjesna. Doista, njezino bezgrešno začeće je izvrstan primjer kako Bog unaprijed ljubi i kako obasiplje milosrđem prije nego se uopće može imati ikakve zasluge pred njim. Zato za Mariju i ispovijedamo da je bila unaprijed, u vidu Kristova spasenjskog djela, oslobođena od istočnoga grijeha. Slično se događa i za svakoga od nas: i mi smo unaprijed oslobođeni, prije negoli smo mogli imati zasluga. S razlikom jedino što je Marija oslobođena od samoga začeća i oslobođena je od istočnoga grijeha. Uopće nije živjela po Eonu ovoga svijeta ni po Knezu vlasti zraka, pa je zato mogla biti uznesena Božjom snagom. No i za nju vrijedi da je oživljena zajedno s Kristom, to jest spašena milošću, kao što kaže sveti Pavao za sve ljude. Ona nije bila puna milosti sama od sebe, već po Kristovom spasenjskom zahvatu na njezinu biću, pa je živjela bez požuda tijela, u potpunom posluhu i vjernosti Bogu. Potpuno je umrla grijehu, a nije umrla grijehom ni u grijehu, pa je zato zaslužila dušom i tijelom proslavu u Bogu.

Kao što je Bog za nas unaprijed pripravio dobra djela da u njima živimo, tako je Bog unaprijed pripravio za Mariju milost u kojoj je živjela čineći dobra djela vjere i potpunoga predanja Bogu, te je nebeska slava sasvim logičan završetak svega što je Bog osigurao za svakoga čovjeka. Ako za nekoga vrijedi da je zajedno s Kristom uskrišen i posađen u nebesima, onda je to Marija – ona koja je bila potpuno uronjena u njegovu uskrsnu pobjedu, te nagrađena slavom nebeskom sa svojim Sinom. Štoviše, jer je za nju unaprijed pripremio puninu dara milosti, tako ju je pridružio u punini proslavi svoga Sina. Cjelovito ju je uznio u nebo dušom i tijelom, jer ju je milošću unaprijed spasio od grijeha, pa je njezina slava u nebu dušom i tijelom plod tog Božjeg dara. Uistinu ju je oživio od trenutka začeća, da je već tada bila novo stvorenje u Kristu, te je onda i u njezinu uznesenju Bog pokazao preobilno bogatstvo milosti svoje budućim vjekovima. A kao vjerna službenica koja je povjerovala da će se ispuniti sve što je rečeno od Gospodina, najbolji je primjer kako se spašavamo po vjeri, te kako nam je sve što imamo i jesmo, od začeća do uznesenja isključivo nezasluženi Božji dar.

Kao što je Marija bila stvorena u Kristu i za Krista, za dobra djela spasenja, ostaje zadaća i nama kršćanima živjeti sukladno istom daru za istu viziju života. Ona je svjedok da Bog ispunjava svoja obećanja, te da na temelju milosnih učinaka njegove ljubavi imamo pravo nadati se i vjerovati i u vlastitu proslavu duše i tijela u nebeskoj slavi, čemu je Marija predokus, savršeno pridružena proslavi svoga Sina.