Utorak 32. tjedna kroz godinu: Učinismo što smo bili dužni učiniti!
Meditacija uz Evanđelje: Lk 17,7-10
Kako materijalno zahvaliti nekome za službu koju je izvršio? Evo. Dijete pospremi svoju sobu, pomogne ocu oko uređenja vrta, pomogne majci spremiti posuđe. Treba li on zato dobiti plaću u novcu? Ili, službenik u banci savjesno obavlja svoj posao i ne uzima ono što mu ne pripada. Prodavač u mesnici pošteno važe i naplaćuje. Vozač autobusa pažljiv je i pristojan i ne pije alkohol. Ministar u vladi savjesno upravlja dobrima koja su mu povjerena. I što sada? Trebaju li svi ti ljudi dobiti posebnu nagradu jer su marljivi i pošteni i savjesni?
Isus je tu tvrd. Uzima slučaj sluge koji cijeli dan marljivo radio. Navečer mu gospodar zbog toga „ne podiže spomenik“, nego, naprotiv, traži od njega da ga još poslužuje. Isus zaključuje: „Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ U tome smislu Isus je vrlo „prizemljen“ i kaže da nadničar, kada nakon dovršena posla dođe u gospodarovu kuću, neće dobiti odlikovanje za svoj rad. Ne. On je samo učinio ono što je bila njegova dužnost.
Tako je i u našem vjerskom životu. Ako mi poštujemo sve Božje zapovijedi, što smo posebno učinili? Samo ono što smo bili dužni učiniti. Kada smo Bogu vjerni, mi time nismo Boga zadužili. Nemamo pravo očekivati nagradu. Takvi su, naime, bili farizeji. Vjerovali su da točnim vršenjem zapovijedi i propisa moraju dobiti Božju naklonost. Ne. Mi Boga ni na što ne možemo prisiliti. Bog nama ništa nije dužan. I sada dolazimo do onoga najvažnijega. Sve što nam Bog daje čisti je dar njegove blagonaklonosti. Mi ne zaslužujemo nebo, nego nam ga Bog dariva po Isusu Kristu. Kaže Pavao: „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu“ (Rim 3,23-24).
Zato se pred Bogom ne hvastamo, nego mu uvijek iznova zahvaljujemo što nas po svome milosrđu sebi doziva, što nas uzima za svoju djecu, što nas poziva u istu nebesku slavu s njegovim utjelovljenim Sinom Isusom Kristom, našim Gospodinom. Naravno, mi u isto vrijem nastojimo živjeti u skladu s tim velikim Božjim darovima, nastojimo svojim životom ne obezvrijediti sve ono što nam Bog daje. U isto vrijeme mi se u prostodušnosti srca radujemo tim silnim Božjim darovima. Dao Bog da se ta naše radost prelije u vječnost.
