Zapažajući blagoslove Darovatelja hvaloslivlja
Pjesmokrug VI. Blagoslovi[1] obuhvaća samo sedam bremenitih poetskih naslova Rajmunda Kuparea. U njima susrećemo Pjesnika u molitvi ili u društvu s Gospodinom, kako u nedoglednim poljima i ispod bezbrojnih zvijezda, jednako i u mladomisničkom zanosu, u popodnevu bezbrižne nedjelje… S Njime, u spomenutom pjesmokrugu, također druguje i preko žitnih usjeva, obične poljske trave i rijeke u toku dok žubori, mrmori i šumori (Blagoslov bijega).
Božji blagoslov Kupareo gleda isključivo kroz suradnju čovjeka, kroz njegove žulje, rane i kaplje znoja, u njegovu hodu od tako čestoga sijanja u suzi do uvijek prisutne radosti pri žetvi (usp. Ps 126) i, dakako, Boga koji se tek, po tom svemu našem mučnom i trudnom, spušta sa svoga šutljivoga svoda (…) da probudi zemlju i sjeme oživi (Blagoslov polja). Uostalom mi ne tražimo, govori, zlata od Tebe: Tek da nam djeca budu kruha sita. Zar ne čuješ kako prose kolibe i kuće: Žita, žita, žita?! (Blagoslov žita).
U zvjezdanom nebu, rupama svemirskog luka, vidi Božje boravište i bezbrojne zvijezde, nijeme i šutljive, njihova zlatnost je samo odsjaj njegove vječne Riječi pod kojom sve zanijemi (Blagoslov zvijezda).
Po svećeničkim rukama ili već na mladomisničkim pomazanim dlanovima gleda rudnike blaga zakopana: i za tužne, i za umorne, i za sretne, i za one posred blata i mulja, ruke svećenika blagoslov kriju, one su ljestve do rajskih vidika (Mladomisnički blagoslov).
Veoma je zanimljiv, za vjernika više ganutljiv, kroz Pjesnikovo gledanje, Isusov poslijepodnevni blagoslov u nedjelju i kako je inače Gospodar neba zatvoren u tabernakulu cijeli tjedan da bi tek u nedjelju popodne sjeo pred vrata da s nama porazgovori i pouči nas kako je samo rad vječnosti vrijedan (…) i kako je dosta za odmor dan jedan (Isusov poslijepodnevni blagoslov u nedjelju). Na valu njegove misli, o Gospodaru neba u tabernakulu skrivenom, povezujem iz suvremene hrvatske lirike pjesnika Enesa Kiševića, i kako se i njemu negdje Bog izgubi dok se sâm pita – gdje li se samo mogao sakriti kad je veći od svega?[2]
Okolnu travu Pjesnik gleda i kao log zvjeradi, i hranu blagu, i kao naš pokrivač kad nas zemlja primi, i Gospodinov prostirač u jaslicama i, kasnije, podmetač na livadskoj učiteljskoj katedri… U životu trave primjećuje i znak Uskrsa kada suša prođe (Blagoslov trave).
Gdje god se našao i kamo zašao Rajmund Kupareo prije svega je vjernik, u nevinom djetinjem zapažanju i s iskrenim pitanjima, a onda je i sve ono ostalo što već jest! Božje darove od kojih živimo kroz svoje blagoslovne naslove on ne blagoslivlja vodom i tamjanom, tȁ sami su od sebe Božji blagoslov – i vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro (!) usp. Post 1, 31 – nego, zapažajući ih posvuda oko sebe, s njima i radi njih samoga Darovatelja hvaloslivlja, neizmjerno Mu se klanja i dušom i srcem za sve zahvaljuje.
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice: Golden Time; Zagreb: Izazov istine; 1994., VI. Blagoslovi, str. 109–117.
[2] Enes Kišević, Iza naličja, Zagreb: Školska knjiga, 2016., Zaigranost, str. 173.
