Grigio, don Boscov neobični pas
Anđeli su čisti duhovi i nemaju tjelesno obličje, unatoč majstorskim prikazima bl. Ivana Anđeoskoga. Ipak, anđeli se pojavljuju u Bibliji pod krinkom ljudskoga tijela, kao kada je arkanđeo Rafael pomagao Tobiji (Tobija 3, 17). Bog ponekad dodjeljuje životinje da pomažu Njegovim slugama. Tako su gavrani hranili proroka Iliju u pustinji (Prva o Kraljevima 17, 3–6), a Bileamova magarica ne samo da je vidjela anđela, nego je i govorila kao čovjek (Brojevi 22, 28).
U životima mnogih svetaca postojale su životinje: svinja sv. Antuna, lav sv. Jeronima, kos sv. Kevina, patke sv. Kutberta, košuta sv. Egidija, medvjed sv. Korbinijana, pas sv. Roka…
Još je jedan pas povezan s nekim svetcem dobro opisan u svjedočanstvima više svjedoka iz XIX. stoljeća. Svetoga Ivana Bosca (1815.–1888.) Bog je naputio da pomaže onima koje je urbanizacija ostavila za sobom, siromašnima i beskućnicima koji su se skupljali u gradovima, i da osmisli apostolsko djelovanje prema mladima. Kako je time neke i razljutio, život mu je više puta bio ugrožen, a spašavao bi ga veliki pametni sivi pas koji nikad nije jeo, pio, ni stario, nego bi se „pojavio pokraj svoga štićenika, režeći i bijesno skačući da su razbojnici prestravljeni preklinjali don Ivana da smiri psa i nestali u tami“. Grigio (čita se: Griđo) bi se čudesno pojavio u trenutku opasnosti i jednako brzo nestao. Je li on bio samo tjelohranitelj u vučjem ruhu ili sivokrzni anđeo čuvar?
Anne Bernet, francuska spisateljica, povjesničarka i pravnica po struci, rođena 26. srpnja 1962., stručnjakinja za povijest Crkve i postulatorica jedne kauze za proglašenje blaženim, koja je objavila četrdesetak djela, mahom posvećenih svetosti, o psu sv. Ivana Bosca piše:
Godine 1854., kada su don Ivana Bosca žestoko napadali pa i pokušali ubiti, u njegov je život ušao golemi i tajanstveni sivi pas. Postao je njegov budni i neprjevarljivi tjelohranitelj, nestajući katkada na vrlo duga razdoblja, ali vraćajući se nepogrješivo uvijek kada bi Ivan bio u opasnosti, kao da mu nešto dojavljuje i šalje ga svećeniku kada mu je potreban. Svi pokušaji da se pronađe gospodar toga goniča ostali su uzaludni, nitko nije poznavao tu životinju, nikada je nisu vidjeli da se skiće po susjedstvu… To čudesno prijateljstvo između svećenika i stvorenja prozvana il Grigio („Sivi“, zbog boje dlake) trajat će gotovo četrdeset godina. Pa ipak, nije to ono što u priči najviše zbunjuje!
Don Bosco, unatoč bezbrojnim zahvatima nadnaravnoga u njegov život, ostao je razuman čovjek, pijemontski seljak s nogama čvrsto na zemlji. Pa je tražio uobičajeno objašnjenje za pojavu toga psa. On i njegovi bližnji raspitivali su se po cijelom susjedstvu kako bi pronašli vlasnika psa. Uzalud: tu životinju nitko ne poznaje. Osim što se pojavljuje uz don Bosca, on je nevidljiv.
Ali nije utvara ni tlapnja, jer Grigio se ubrzo udomaćio u Casa Pinardi, pojavljuje se svaki put kad don Ivan mora izaći i onda ga prati. Desetci ljudi, djece, odraslih, svećenika, mogu vidjeti psa, maziti ga, igrati se s njim i posvjedočiti da postoji.
Nema dvojbe da je Grigio osjećao opasnosti koje su prijetile don Ivanu. Tada mu ne bi dopuštao da iziđe iz kuće ispriječivši se na vratima i zabranjujući izlazak. Tako je don Ivan nekoliko puta izbjegao napade. Grigio bi ga pošao tražiti i kada bi se zadržao u gradu, kao da je uvijek znao gdje će pronaći svoga gospodara.
Jedini put kada je, u odsutnosti psa, don Ivan zamalo ubijen, Grigio se pojavljuje niotkuda i tjera napadače u bijeg.
Taj pas napadač i čuvar, zastrašujuće žestine ako tko napadne gospodara koga je on izabrao, pokazuje se, osobito s djecom kojoj don Ivan pomaže, beskrajno nježnim, dopušta da ga se vuče za uši i rep bez trzanja ili režanja, čak ni ne plašeći male, sladak i mekan poput plišanoga psića.
Dirnuti odanošću životinje i uvjereni da imaju posla s psom lutalicom u potrazi za domom (a tim više gladnim, jer je bio golem), don Ivan i njegovi ukućani nudili su mu da nešto pojede. No, Grigio nikad ne prihvaća hranu, pa ni poslastice kojima nijedan pas ne bi odolio. Nakon što su se uvjerili, trebali su se suočiti s činjenicom: Grigio se nikada ne hrani…
Godinu dana Grigio je ostao uz don Ivana, poput četveronožnoga anđela čuvara, sve dok opasnost nije uminula. Tada je i Grigio nestao, kao da je znao da više nije prijeko potreban svomu gospodaru. Don Ivan je mislio kako je uginuo, ali deset godina kasnije, kada se, nemoćan i gotovo slijep, bio izgubio na gradilištima nove četvrti Torina, Grigio se vratio i odveo ga kamo je morao stići, a zatim ponovo nestao. Ista pustolovina ponovila se u jednakim okolnostima godine 1883.
Lako je izračunati: trideset i dvije godine taj se pas uvijek pojavljivao u pravom trenutku da don Ivana izbavi iz nevolje. Valja shvatiti nevjerojatnu dugovječnost Grigia, koji se bliži četrdesetoj – nemogućoj dobi za psa, osobito lutalicu – i naizgled uopće ne stari. Naposljetku treba razumjeti: ta životinja nije obična…
* * *
Jedne večeri u studenom 1854. don Ivan se kasno vratio u Casa Pinardi, središte za mlade što ga je osnovao u Torinu zbog kojega je stekao mnogo neprijatelja. Nekoć naočit junak, u stanju nadvladati u borbi, svećenik se nikada nije oporavio od upale pluća koja ga je zamalo ubila 1846. i ostavila znatno oslabljenim. Neki u gradu, kojima smeta, ucijenili su mu glavu i Ivan to zna. Osim toga, već je bilo pokušaja da ga se ubije… Razborito po noći izbjegava sâm lutati ulicama, ali te mu je večeri promaknulo da je vrijeme poodmaklo i, dok iscrpljen po kiši i magli ide doma, osjeća opasnost. Premda je upravo uočio prijeteće sjene koje kao da ga čekaju, nema se kamo skloniti ako ustreba! Don Ivan umorno nastavlja svojim putem kada niotkuda iskoči najveći pas što ga je ikada vidio. Riječ je o grdosiji tamnosive dlake, a Ivan se pri pogledu na njega prilično prestrašio. No brzo se smirio, jer to čudovište nije bilo nimalo nasrtljivo. Upravo suprotno! Životinja mu je legla do nogu kao da joj je don Ivan gospodar, očiju prepunih ljubavi i počela mu je lizati prste. Zatim ga je, kaskajući uz njega, odvela doma, a čini se da je znala i adresu i put.
Umiren njegovom prisutnošću, don Ivan je nastavio s noćnim obilascima. Kada bi prijetila opasnost njegovu prijatelju, Grigio bi mu dao do znanja da ne smije izaći van. Nažalost, jedne večeri Grigia nije bilo i don Ivan izlazi. Na povratku je mrak, ulice su puste. Dvojica ga čekaju… To je zasjeda. Izbezumljen don Ivan odlazi prema gradskom središtu u potrazi za osvijetljenom kućom, ali čuje kako mu se približavaju dvojica ubojica koji ga sustižu, opkoljuju ga i bacaju mu vreću na glavu! Don Ivan se brani, ali više nije dorastao! Odjednom, čuje kako dolazi velika životinja, koja laje kao luda i pada sa svojih devedeset kilograma mišića na napadače koji bježe. Kad se oslobodio vreće Ivan ugleda Grigia, ponovno blaga i mirna kao janje, kako juri prema njemu da mu poliže lice…
Godinu dana Grigio je dijelio don Ivanovu svakodnevicu, a njegova nazočnost na kraju je obeshrabrila svećenikove neprijatelje koji su iskušali njegove očnjake. Kad prijetnja iščezne, iščezne i Grigio. Više ga se ne vidi. Pragmatičan, unatoč neobičnosti događaja, don Ivan se pomirio s gubitkom psa za kojega misli da je mrtav. Pogriješio je…
Godine 1864., više od deset godina nakon Grigiova zadnjega posjeta, don Ivan je ostario i umoran, gotovo nemoćan i slijep. Bio se izgubio jedne večeri dok je išao u posjet prijateljima u dio grada koje je slabo poznavao. Već se dugo bio vrtio u krug, kad je na dlanu osjetio vlažan nos: Grigio se vratio! Nema sumnje, to je on, on je među svima prepoznatljiv. I, kao da zna kamo ide njegov gospodar, odvede ga do vrata prijatelja, pa opet nestane. Deset godina je dugo razdoblje u životu psa, a osobito lutalice, napuštena i lišena skrbi. Don Ivan počinje priznavati da je zbunjen.
Godine 1883., devetnaest godina nakon toga ponovna susreta, stari don Ivan opet se izgubio u četvrti Bordighera. A Grigio, koji, za razliku od svoga gospodara, nije ni malo pobijelio i ostao je žustar poput mladoga psa, zgrabio ga je za skut reverende i odveo ga svojim nepogrješivim njuhom na mjesto sastanka.
Na kraju svojih dana sveti Ivan Bosco povjerio je svoju zbunjenost bližnjima koji su svi poznavali Grigia i pitali se što bi to stvorenje zapravo moglo biti: „Reći da je to anđeo sigurno bi nasmijalo ljude, ali ipak se ne može reći da je to bio pas kao drugi…“
Koga zanima više: video Don Bosco’s Angel Dog: Grigio (9’08”), A Dog named Grigio i Don Bosco’s Mysterious Dog.
