Zaručnici Alojzije Stepinac i Marija Horvat
Prvi je svjetski rat Alojziju Stepincu prekinuo školovanje i odnio ga u situaciju da izbliza gleda strahote ljudskih sudbina. Obdaren umom ispitivao je sebe kako korisno upotrijebiti život koji je tako kratak i tako nesiguran. Nikomu ništa nije govorio. Ljudi koji puno razmišljaju rijetko se povjeravaju.
U svemu je šutjela i njegova majka Barbara, jednostavna a razborita žena, žena žrtve, molitve i vjere. Otkad ga je rodila nosila je u sebi svoju veliku tajnu želju da bi joj sin Alojzije, rođen u svibnju, mjesecu Majke Božje, postao svećenikom.
Otac ga je s ponosom promatrao iz prikrajka. Ne, on nije bio protiv toga da Alojzije ide u bogosloviju, njegova volja! Ali očevi su očevi. Kod većine tinja želja da sin postane ugledan čovjek, da se sretno oženi, da produži rast obitelji. Dok sinovi rastu, očevi već u njima gledaju unuke kako rastu i stasaju. To je glasanje krvi, jeka srca, novo pupanje života koji se produžuje u neizmjerno.
Alojzije šuti, otac bi htio govoriti. Rat je odnio pune tri godine. Treba se požuriti. Otac je bogat čovjek. Ima veliko imanje i dvokatnicu u Karlovcu. Zašto ne bi nastavio studij i otac se razveselio kada je Alojzije pristao da na jesen upiše agronomiju u Zagrebu, a majku je obuzela tuga makar i dalje nije prestala moliti.
Zašto se Alojzije nije vratio u sjemenište? – Brzopleti bi brzo odgovorili: Mladi časnik, rat, bojište… vidio je život s prave strane, zaljubio se i – gotovo! Istina, čovjek u mladosti razgara, a rat i bojište često obaraju i one koji ne bi smjeli biti oboreni, ali u toj potki nema nîti koja bi nam problem kolebanja kod Alojzija rasplela. Alojzije, vidjevši da neki svećenici ne žive dostojno uplašio se hoće li on čitava života ostati na visini svoga svećeničkoga poziva. Bolje ne biti svećenik, nego biti nevrijedan svećenik. To je redovito stajalište radikalnih duša. Alojzijeva odluka da ne ode u sjemenište, kako su svi očekivali tu ima svoje obrazloženje.
Studentski život na fakultetu agronomije zbunjivao ga je. Ubrzo se vidjelo da je puno aktivniji u katoličkom akademskom društvu Domagoj, nego na fakultetu. Čim je završio prvi semestar vratio se kući i nije htio više na sveučilište. Oca je to pogodilo i riječima i ponašanjem davao je to Alojziju do znanja, ali on je radio i šutio. Odlučio je ostati seljak, obrađivati njive i uzgajati stoku – napredan seljak. Ali i to mu je bilo tuđe, daleko. Nije uživao ni u posjedu ni u ugledu što ga je imao u selu. Dakle, ni časnik, ni student, ni seljak! Izgledao je donekle izgubljen. Naprotiv, često je dolazio u crkvu, i to u vrijeme kad nitko od seljaka u crkvu ne ide.
Otac se s pravom pitao što će biti s Lojzekom? Nekoć nadom, danas problemom? Eto, još treba samo to – da mu ostane neženja, stari momak. Počeo ga je nagovarati: Vrijeme ti je, sine! Što čekaš? Eno ti dvokatnica u Karlovcu, oženi se i živi. Tko to danas ima? A što se tiče djevojaka, popni se na brijeg i zazviždi! Sve će doletjeti. Koja te ne bi htjela? No, ja bih ti ipak preporučio da se ogledaš za jednom iz Karlovca, drugom iz Prekrižja. Pazi, samo preporučio, a ti si slobodan. Žena se ne nameće nego odabire. To je tvoja stvar. Nego, ja tek onako… Al, ženi se! Želim te vidjeti sređena i sretna.
I Alojzije je zaista počeo razmišljati i odlučio je: ženit će se! Što čekati? Dvadesetpet mu je godina, vrijeme bježi, njegovi vršnjaci već imaju djecu. Počeo je pribirati svoja sjećanja, tražiti lica u magli, ponašanja, oči, osmjehe… I uskrsne mu pred oči lik jedne djevojke, znanice iz djetinjstva. Zvala se Marija, a bila je kći njegova učitelja Horvata. Obitelj Horvat prijateljevala je s obitelji Stepinac i često su zalazili u kuću jedni drugima. Marija i Alojzije donekle su se poznavali. Ali se njezin otac već davno odselio u Zagreb. I jednoga dana, uzbuđena srca, drhtavom rukom, sutrašnji kardinal počinje pisati svoje prvo ljubavno pismo koje se nažalost izgubilo, ali ostala pisma su dovoljna da nas uvedu u bogatstvo jednoga mladoga svijeta.
Nešto prije Božića 1923. godine djevojka Marija Horvat primila je pismo iz Krašića nad kojim se zapanjila od čuđenja pismo u kojem joj Alojzije Stepinac nudi ženidbu! Istina, nije to bila prva ponuda, ali ih je sve redom otklonila jer ni u jednoj nije našla što je tražila. Ovo ju je pismo i osvojilo i iznenadilo. Siromaštvo, kašalj i ljubav ne mogu se nikako sakriti! Uvijek su previše očiti i trebalo se navrijeme očitovati, jer mladić čeka odgovor koga Marija započinje ovako:
Dragi Lojzek!
Tvoja me izjava veoma iznenadila. Sada pošto sam dobro razmislila, odgovaram sljedeće: Najprije Te pitam – jer to nisi nigdje spomenuo – jesu li Tvoji roditelji sporazumni s tim? Nizašto ne bih htjela doći kao kamen smutnje u kuću… I onda Te moram upozoriti da ja, što se tiče materijalne strane, ne posjedujem ništa osim ono što se obično daje: rublje i pokućstvo! Znam da Ti to znaš, ali osjećam da to moram posebno istaknuti… Ti tražiš ženu koja će s Tobom dijeliti dobro i zlo, tražiš miran dom. Mogu Ti s pouzdanjem reći da sam spremna vršiti dužnost takve žene. Ne misli da idem za Tvojim imanjem. Evo što mi odgovara: Tvoja inteligencija, ozbiljnost i radinost. Najglavnija je duša, jer odatle proizlazi ljubav. Duša čini čovjeka čovjekom, tu čovjek nalazi okrepe i razumijevanja, to je najljepša zabava, tu je sve! Pošto to nisam našla ni u jednoj od prijašnjih ponuda, do sada sam neudana. Ostala bih i dalje da Tvoj slučaj nije različit od prijašnjih… Držim da sam Ti dosta jasno odgovorila, pa što mi i moji s veseljem dadoše privolu, pristajem i ja radosna srca na Tvoju ponudu jer sam Tebe ionako simpatizirala. Nadam se da se nećeš smatrati mojim gospodarom već ravnopravnim drugom.
Srdačno te pozdravlja
Marija Horvat.[1]
Čim je Alojzije primio Marijino pismo, kontakt je uspostavljen i razgovor se odvija kroz sljedeći odgovor:
Draga Marija!
Što se tiče mojih roditelja ne trebaš se brinuti. U tom je pogledu moj otac veliki liberalac. On je mene već više puta savjetovao i amo i tamo, ali je uvijek dodao: ‘Sine, ženi se otkuda te volja!’ Uostalom ja sam njega kao dobrog oca, naravno, izvijestio prije svoga u životu najodlučnijeg koraka, a on se nije ni najmanje protivio.
Što spominješ glede miraza, evo što ću Ti reći: Danas se većina mladih ljudi ženi uistinu radi bogatstva, a možda je baš to bogatstvo njihovo prokletstvo. Toga pak ja ne bih htio i baš zato sam se i čuvao da ne nasjednem. Što Ti dopremiš to je Tvoja stvar. Ja Ti nikada neću riječi prigovoriti. Glavno je da Ti meni dopremiš obilje blagoslova Božjega, a toga može siromašniji više svojom pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom nego i najveći milijunaši.
Što se tiče našega gospodarstva, ne boj se! Istina je da je veliko i razgranjeno i skoro nikada bez radnika. Glavno je da Ti razumiješ dobro baratati u vrtu i u kuhinji, jer vrt ćemo urediti velik, a s kuhanjem za težake puno je posla, ali ćeš imati i pomoći jer će se i Maksimova žena i dalje brinuti za one koji obrađuju vinograde, a ti progutaju mnogo radnih sila. S onima koji će raditi na polju i na livadi mnogo je lakše, jer su polja i livade, voćnjaci i šume zajedno, osim onih u Krašiću i oko Maksimove kuće, a za to nas neće moriti briga. Uostalom, to ćeš sve lako shvatiti kada dođeš u svoj novi dom. Bit će nam teško jedno vrijeme, o tome nema sumnje, jer mnogo toga manjka ili nije u redu, kako bi moralo biti. Ali mi se nećemo bojati muke, jer u radu je spas. Moli i radi – tako glasi stara poslovica. I mi ćemo raditi pa ćemo napredovati.
Ja ću doći poslije 6. siječnja na zaruke, a o vjenčanju ćemo se dogovoriti. U svakom slučaju, vjenčat ćemo se što prije, jer takve su okolnosti za mene, da to obavim brzo.
Ja ti, draga Marija, stavljam na srce i molim Te ovo: Ako je moguće, ne propusti ni jednog dana a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći. Isto nas tako preporuči svojim roditeljima i sestri Kristini u molitvu.[2]
I to je bilo sve! Takav je Alojzije Stepinac u svojoj dvadeset i petoj godini života. Sposoban je voljeti, samo je volio na način mnogima nedostupan i nerazumljiv. Odmah se uključuje u vječnu dimenziju ljubavi, ide na izvor. Umjesto o svojim osjećajima govori o molitvi. Zaista neobičan ženik?! I još nešto: Nekada su ljudi o svojoj sreći manje govorili a više je i dublje doživljavali. S riječima nam uvijek oteče velik dio sreće iz srca…
Marija je kratkim pismom brzo odgovor uzvratila. Ne treba sumnjati da je od njegova drugoga pisma više očekivala. Željela je biti izazvana – ali od svega ništa! U odgovoru jedva ga se usudila osloviti:
Dragi moj Lojzek!
već je pola dvanaest, a ja sam još budna. Pismo sam primila danas. Sad sam mirnija, još znam što Tvoji misle. Neću mnogo pisati jer sam umorna. Mama želi da javiš brzojavom koji dan dolaziš i kada, da bi tata za taj dan mogao tražiti dopust ili, ako je praznik, da nekamo ne ode. Za sada samo ovo. Srdačno Te pozdravlja i želi: Laku noć!
Marija.[3]
U sljedećem pismu od 4. siječnja, što se mimoišlo s ovim, Alojzije između ostaloga piše ovako:
Ne znam da li si primila moje drugo pismo. Bio sam Ti u njemu naznačio da ću doći poslije 6. ovoga mjeseca na zaruke, no odgodio sam radi jedne stvari. Ovaj se naime tjedan vratila Markova udovica iz Delnica k nama i ostaje u Krašiću. Radi toga sam se savjetovao s roditeljima – da ona ne bi pomislila kako sam se radovao bratovoj smrti da bih se mogao što prije oženiti – pa smo odlučili da naše vjenčanje obavimo za Uskrs. Meni će, istina, biti malo teže ali ću nastojati koliko budem mogao da samo tamo uredim, barem donekle, vrt i neke druge stvari.
Molim te, draga Marija, da za ovo vrijeme ne dolaziš u Krašić. Nastojmo oboje, Ti i ja, da ne damo nikakva povoda naklapanju, dok Božji svećenik ne blagoslovi zauvijek naš savez pred oltarom. Mi ćemo i naše vjenčanje obaviti mirno i tiho, kako i dolikuje kršćanima. Ako ti ja ne bih pisao češće ne budi zabrinuta, jer sam te uistinu zavolio nakon Tvoga odgovora i mislim da ćeš mi donijeti blagoslov Božji. Vidim da Te ne mori briga za bogatstvom kako, na žalost, svuda opažam. Evo, upravo sada zaredaše ženidbene pogodbe po Krašiću. Vjeruj mi, draga Marija, da su ne samo smiješne nego i ogavne, nedostojne kršćanima. Ali – danas je bog novac. Neograničena pohlepa obuzela je ljude te se više ne pazi ni na što. Toga ćemo se mi čuvati, a umjesto toga moliti i raditi.
Želeći Ti svako dobro od Boga, srdačno Te pozdravlja
Lojzek [4]
Iza toga Marija odgovara i opširno treće pismo. Piše kako ju riječima pridobiva za sebe, kako joj je drago da je odgodio vjenčanje jer za sve treba vremena, kako je i njezina želja da sve prođe tiho i nezapaženo i kaže:
Dakle, veliš da su sada u Krašiću nastala vremena sklapanja kupoprodajnih ugovora. Žalosno je to. Ja sam sigurna da Ti mene ne želiš radi novca, jer ga nemam, pa me raduje da mi vjeruješ da ono radi čega sam se odlučila na udaju za Te – nije novac Tvojih nego – sam Ti…
Dao ti Bog snage da budeš kadar uvijek se držati na tom nivou! A kad će trebati i mene poduprijeti, ne pusti me da klonem! Moja je želja biti onakva kakva bi trebala biti, tj. kakva bi htjela biti, ali doći će, nesumnjivo će doći, često puta časovi kušnje i slabosti. Zato Te molim, budi mi dobar, budi uviđavan! O mužu mnogo ovisi kakva je žena, a isto i obratno…
Dragi moj – in spe – zaručniče! Onda kad će po prilici doći vrijeme kad više neće trebati reći ‘in spe’…[5]
Ovdje je niz prekida. Pisma su izgubljena i nemamo odgovora na netom izneseno Marijino pismo.
Već slijedeće Marijino pismo poprima oznake monotone službenosti, čak i skrivena razočaranja. Prima njegovu ispriku što joj se duže vremena nije javio, ali istodobno javno očituje da joj ta njegova šutnja nije poćudna. Želi da joj opiše čime se bavi, gdje se kada nalazi. Očito, pitanja smišljeno postavlja, da bi on morao odgovarati. Izvješćuje ga da je tragala za knjigama koje još je on preporučio, ali ih nije našla pa ga malo da joj ih pribavi jer je zanimaju. Na kraju bojažljivo istiskuje želju da što prije dođe jer mu piše:
Dakle, Ti ćeš mi poslati ili donijeti knjige, je li? Kad će to biti.[6]
Divna i spretna igra žene, žene zaljubljene! Uostalom posve je razumljivo da se požuri. Marija se ponašala posve normalno, on donekle neobično. Tko ne žuri vidjeti ono što je zavolio? A, eto, on ne žuri, čak ni pisati, iako je izjavio da je voli. A je li je uistinu volio? Očito, ljubav je shvaćao na način na koji mnoge žene ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti ni slijediti. U tome je raskorak koji je vidljiv od početka. Makar ga Marija inteligentno izaziva i vjeruje u rast ljubavi, on ostaje dalek, suzdržan, spor, premalo zagrijan, gotovo hladan. Postojao je neki nevidljivi otpor, otajstvena nit koja ga je uz nešto vezala. Žena to odmah nasluti, a kratko iza toga odmah vidi što će se sve očitovati već u sljedećim pismima.
Siječanj na izmaku, a mladi Stepinac još nije otišao posjetiti zaručnicu. Ni dopisivanje nije tako često. Neprestano se ispričava da puno radi. Uz ovo škrt u riječima i osjećajima i već pomalo i dosadan u neizostavnim poukama i moraliziranju. To što je odgodio vjenčanje do Uskrsa, u redu, ali zašto odgađa posjet? Postaje pomalo tajanstven, nerazumljiv, zagonetka koja više ne privlači već pomalo odbija. Očito se plaši dodira prije vremena i hoće ženu za zajedničko uspinjanje prema Nebu, kako joj je već u prvim pismima pisao. Očito to Marija teško shvaća pa mu na njegovo pismo, koje nemamo, između ostaloga piše i ovo:
Zašto mi nećeš donijeti knjige? Ako Ti rečem da to baš želim, hoćeš li mi to učiniti? Tvoja su pisma skoro ozbiljna. Ma, pišeš kao – veliki! Oprosti mi, danas sam neobuzdana, sve nešto igra u meni, bojim se da ne bih i Tebe uvukla u takvo raspoloženje, stoga završavam… Tebi se to naime ne pristoji jer si ozbiljan – kao veliki! Slobodno Ti pošaljem preko papira jedan kušlec? Uzmi ga!
Pozdravlja Te Marija.[7]
Alojzije je na ovo pismo odgovorio veoma brzo, ali kratko, po običaju. Između ostaloga kaže:
Najveća je pobjeda svladati sebe, a to ide polako, ustrajnom vježbom. Kušaj sebi ustegnuti komadić jela kad Ti najbolje prija ili zašutjeti kad plamtiš od ljutine! Kaže Keppler: ‘Gdje je volja postavljena da vlada životom, tu ona može i srcu naložiti da bude radosno, ma se ono i kidalo od bola i savijalo od nevolje i nezadovoljstva ovoga svijeta’. Dakle, vježbaj se u pregaranju i samozataji! Samo orao se diže nebu pod oblake…
Knjige? Strpi se, ili ih posudi u knjižnici! No, drago mi je da se zanimaš. Oprosti na pisanju. Da si na mom mjestu, Ti ne bi ni ovako. Ne zaboravi moliti za nas oboje, a i sveta pričest za nas, budućeg muža i ženu! Uči se pregarati, jer je u tome pravo veselje. I vesela moraš biti. Ako Ti je pismo odviše ozbiljno, piši slobodno šaljivo.
Mnogo srdačnih pozdrava
Lojzek [8]
Pismo je Marija dobro razumjela i u odgovoru piše:
Dragi moj, ti hoćeš biti savršen, mene je strah da neću moći uporedo s Tobom. Što ćeš onda? Ne bih nikada htjela da se razdvojimo, ali me uistinu pomalo plašiš. Ja ću nastojati da se moj muž mene ne stidi. Do sada sam često puta nadvladavala sebe, ali kakao će biti u težim prilikama, vidjet ćemo.
Nisam Te s te strane poznavala, jer na to nisam nikada mislila, pa nije čudo ako dođu časovi kad mećem na vagu svoju odluku. Još nije kasno pa me se još možeš otresti ako Ti nisam po volji…[9]
Eto, kako ona shvaća njegovo odgađanje sastanka. Istupa hrabro i iskreno – zadivljujuće! Korespondencija se opet prekida, izgubljena je. Marijine su riječi teške, presudne. Ona već odluku stavlja na vagu, ali njemu prepušta da odluči. Je li ga time samo majstorski izaziva? U svakom slučaju ona želi biti na čistu. Ako mu je uistinu do nje stalo, sad se mora sav otvoriti i – mora doći. Neke poteze ni velika ljubav ne može opravdati.
Jedno i dalje ostaje izvan sumnje: vole se, ali on ostaje svoj, a ona svoja. Dvije tako bliske, a opet, očito, različite naravi. Za nj brak nije cilj nego sredstvo, a za Mariju, ženu, brak je cilj! Tu je sudbonosno raskrižje, točka u kojoj se križaju dvije svijetle zrake.
Sljedeće Marijino pismo stiglo je tek nakon osam dana (17. veljače) iz Rakova Potoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor. U njemu sada već otvoreno i možda malo i ozbiljno govori:
Ti si moj Savonarola. Smijem li Te zamoliti da me štediš od prodika? Lojzek, ne srdi se, molim Te. No, ako Ti je bez toga pisma prazno, piši, ali ja bih voljela da je pismo bez toga.
Svi me čudno gledaju kad na pitanje, jesi li bio kod nas, odgovaram da nisi. Znaš babe! Tete u Samoboru vele: ‘Pa kaj mu je tak malo stalo do Tebe?’ Doći će – rekoh. Kad već o tome govorim, nije mi jasna Tvoja isprika: ‘ali radi svoga oca ne mogu ostaviti posao’. Zar Tvoj otac nema više ni jednog sina? Da li ćeš moći doći na vjenčanje? O moj orle, poleti, i skoro si ovdje, odnosno u Zagrebu, pa se odmah vrati doma! Eto, opet sam počela. Ne zovem Te. Doći ćeš kad Te bude volja…[10]
Čim je stigla doma opet piše drugo pismo u kojem stoji:
Jedan od kočijaša, bivši moj hofirant, znaš ga makar ga i ne imenujem, umišljena veličina, zapitao me, je li istina da se čuje za mene u Krašiću? A što, pitam ga? Da bude naša susjeda? – veli. E, rekoh, to se još ne zna, u Božjim je rukama, ali izgleda…[11]
U pismu kojim odgovara na ove riječi kaže:
Ja sam, dakle, Tvoj Savonarola. Neka bude! Što se tiče Tvoje lektire neću se odviše upuštati u kritiku. Ako vidim da Tvoja jednostavnost u hrani, odijelu i cijelom životu potiče iz uvjerenja i nakane da slijediš naš uzor – Krista – onda ćeš me, draga Marija, sasvim pridobiti. I ne samo mene nego i one surove seljake s kojima ćeš dolaziti u dodir.[12]
Marija u odgovoru na ovo pismo 24. veljače piše:
Pisao si mi jučer, odgovaram već danas… Čudiš se mojim rođacima. A znaš li da oni jednostavno ne mogu shvatiti da se dvoje mogu odlučiti jedno za drugo samo pismenim putem, a da se ne vide?…
Koliko imaš mojih pisama? Ja imam osam Tvojih s današnjim. Nemoj misliti da Te iskušavam, možda si ih uništio, što mi neće biti žao, pa nećeš znati broj. To sam tek tako nabacila…
Kako ću dugo čekati na Tvoje vijesti? Požuri!
Tvoja Marija.[13]
Uzalud je i ovaj put pisala: Požuri! Nije ni pisao ni došao. A čekala je od 24. veljače do 9. ožujka. Počela mu je pisati i – prekinula. A onda žena, prava žena, nije mogla dulje izdržati. Napisala mu je pismo u kojem skriva dozu trpkosti i ogorčenja što je vidljivo iz sljedećih riječi:
Nema te ni danas. To me malo i ozlovoljuje… Nadam se i nadam, jer je Matko (zagrebački urar, zlatar i književnik Janko Matko, također iz Krašića) rekao da ćeš doći, a sada Ti se više neću nadati. Ni pisma ni Tebe! [14]
Od Alojzijeva obećanja da će doći djevojci prošla su gotovo tri mjeseca. Za tako dugo vrijeme čovjek bi sabrao snagu da se odluči i na – robiju! K tome, brzo je i Uskrs, a za tada je utanačio i vjenčanje. Pripreme su već gotove, a on svoju odabranicu još nije vidio. Ni ona njega – što je mnogo teže.
Ima tu nešto neobično i kako to protumačiti? Je li se možda plašio braka? Tome ni u jednom pismu nema traga. Naprotiv, njegova je odluka da se ženi, kako iz pisama proizlazi, neopoziva! Pa onda? Zašto ne dolazi? On je pošteno i svjesno htio ženidbu, ali po nekom unutarnjem, otajstvenom zakonu, ponašao se tako da do braka nije moglo doći. Tu se odavno, skriveno i neotuđivo, umiješao Netko Drugi. Djelovao je preko Alojzijeve nezainteresiranosti, ako hoćete čak i preko nespretnosti, preko duhovne izgrađenosti koja je već bila temelj za nešto drugo, predviđena za drukčije zvanje.
Napokon je mladi Alojzije Stepinac otišao predstaviti se djevojci s kojom se dopisivao tri mjeseca. Posjet je bio sudbonosan. Sve se slomilo u Marijinoj duši i ona je u srž razočarana. Iza svega opet mu piše i ovako počinje:
Dragi moj ledeni zaručniče!
… Kod mene ti vrijedi prvi gotovo prvi utisak u svakoj zgodi. A prvi utisak moga zaručnika ostao je vrlo loš i ja oprezno idem dalje…
Povrijedilo me ono što se Tebi čini glupo i afektirano, a ipak nije tako. Što se tiče društvenosti, mislim, da ja nisam pretjerana i preobilna u laskavostima. No, Ti si daleko od mene. A zašto to?
Veliš da me voliš, a riječ ljubav izbjegavaš. A ipak ćeš ljubiti svoju ženu, jer to ‘orao’ mora, odnosno ‘treba’… Zar ne poznaješ duše žene… Zato mi i jest nepojmljivo zašto se tako stegnuto ponašaš i preda mnom i pred mojima. Dušom naslućujem da se u Tebi više toga krije. No, mogla bih se i varati. Zato trebam – dokaze!…
Srdačan i topli pozdrav. Poslala bih Ti i kušlec, ali Ti se stidiš, crveniš se…
O, moj Lojzek!
Marija.[15]
A postskriptum citiranoga pisma završava:
Lojzek, još promisli, jesam li ja za Tebe. Bolje sada nego kad bude prekasno! [16]
Cijelo njegovo ponašanje odaje da je s jedne strane ženu prilično poznavao. Zato se i pribojavao. Žena može pokloniti i tijelo bez duše, ali jedva može dati dušu bez tijela. Kad žena ljubi, ona daje sve, ali i traži sve. U tome je Alojzije vidio opasnost. Zato se nije žurio. Radi toga bio je – leden.
Zašto ova ljubav nije uspjela? Dakako mi pri tom tražimo krivca. Međutim, ovdje nitko nije kriv. Kad bi se tako smjelo reći kriva je Alojzijeva duhovna veličina. On tu izrasta u kršćanskoga moralnoga diva. Sobom savršeno vlada i da ne dovede u sumnju i opasnost svoju vjernost Bogu, on se zamjera i onom biću kojeg uistinu voli.
Ovo posljednje pismo pogodilo je mladoga Stepinca u dušu ali o nije mogao izmijeniti svoju izgrađenu narav i utvrđeno ponašanje. Nije se mogao zaboraviti ni trena što žena najteže oprašta i za odgovor Alojzije do sada piše najdulje pismo ovako:
Draga moja Marija!
… Da prijeđem na stvar! ‘Mene srce zebe s Tvoje ljubavi’. I pravo je, jer je zima, bit će Ti valjda vruće ljeti! ‘Prvi dojam moga zaručnika bio je vrlo loš’. Moj dojam, naprotiv, bio je vrlo dobar. Uživao sam kad si unišla mirna i tiha. Gledao sam Te u duhu kao svoju ljubljenu drugaricu u našem skromnom domu gdje me čekaš dok dolazim zimi iz bure i oluje u topli stan. Bio bih Te najradije zagrlio, ali je moja volja gospodar za sada srcu. Ne! Mi još nismo zaručnici, a kamo li muž i žena. Zaručnici postajemo pred svjedocima i svećenikom…
Riješi napokon sama pitanje, jesi li za mene! Ne mogu više pisati. Koliko Očenaša izmoliti za ovu lekciju, odnosno za koga Ti je šalje?
Ljubi te Tvoj Lojzek.[17]
Bilo je ledeno proljeće, svršetak mjeseca ožujka 1924. godine. Marija Horvat primila je ovo dugo pismo iz Krašića i nakon čitanja napokon se iskristalizirala jedna jasna spoznaja: on je nedostižan i kao takav neprihvatljiv. Marija zna da je obična žena sa svojim malim, ali toplim ženskim srcem, nesposobnim za tako visok let. Napokon, što će ti čovjek kojega ne možeš obuhvatiti? Što dalje on sve više izmiče umjesto da se bliže primiče. Zaključak je bio brzo gotov. Prihvatila je pero i počela pisati. Bio je dan 28. ožujka 1924. godine. Nema razloga da ga još uvijek ne zove dragi i nastavlja:
… Osjećam strah da neću moći odgovoriti dužnostima koje su na vidiku toga moga novoga života. Nije to možda žaljenje za gradom – više volim selo nego grad – a da ne govorim o mirnom kutiću koga bih mogla nazvati svojim. No, ispitavši se, i poznajući svoju narav, znam da je bolje da odustanem ako već počinjem kolebati. Ja sam, istina, pristala na Tvoju vrijednu ponudu i to dobrovoljno! Pristala sam iz više razloga, a odustajem samo iz jednoga. No, u tom jednom nalaze se svi. Razabrala sam da nismo jedno za drugo. Za sve sam drugo znala – mislim na Tvoje dobre strane, ali tu Te, eto, u pravoj točki, nisam znala. Baš zato što Te smatram previše poštenim i plemenitim, ne mogu i ne smijem Te varati. Moram, dakle, za dobro oboje nas reći: Pođimo svaki svojom stazom! Pomisli da smo tek nakon vjenčanja doznali tu istinu. Kakav bi to bio život?…
Nemoj me, Lojzek, krivo shvatiti! Bit će Ti teško, ali meni uvijek teže, jer ja sam ona koja nanosi bol. No, nisam kriva. Bijah iskrena i bolje je da rečem sama što je i kako je nego da sam jednom dođeš do te grozne spoznaje…
Moram Ti, dakle, vratiti zlatni okov. Vjeruj mi, teška srca i suzna oka rastajem se s njim. Nemoj me osuditi, moja bol nije malena, ali vidim da moram izreći ove pjesnikove riječi : ‘Z menoj ne gre se k sreči’…
Ako je moguće, molim Te, zadrži me u uspomeni kao svoga prijatelja. Molila sam, mnogo sam molila Svevišnjega prije toga čina. To i Tebi stavljam na srce. Oprosti mi sve i sprijatelji se s time. Ja ću i nadalje moliti za Tebe, za Tvoju sreću i za bolju drugaricu nego što bih bila ja.
Iskreno Te pozdravlja
Marija.[18]
Na kraju smo i pred posljednjim pismom što ga je Alojzije Stepinac napisao sada već negdašnjoj zaručnici Mariji Horvat. Alojzije nije ni pokušao promijeniti Marijinu odluku (prsten je već vraćen). Nije htio ni zapitati nije li se možda prenaglila? Ostao je posve dosljedan rečenici iz prošloga pisma : sama riješi jesi li za me? – Ona je riješila, on se pomiruje.
U ovom pismu on je nije ni oslovio. Moglo bi izgledati ružno, osvetoljubivo. Čitavo je pismo dokaz da to nije nikakav prijezir. Jednostavno – to je sada smatrao suvišnim. Napisao je samo na rastanku – i dodao odgovor. Dostojanstven, pošten i lijep, bez trunke srdžbe i predbacivanja. Između ostaloga u pismu kaže:
Žao mi je od srca što sam Te trgnuo iz Tvoga mirnog života i zadao Ti tolike duševne muke. Silno žalim Tvoje drage roditelje kojima sam bio naprtio nepotrebnu brigu oko Tvoje opreme. Ti znaš da ja nisam ništa tražio, ali Te oni ne bi pustili bez ičega. A ja poimam koliko su oni imali skrbi u ovom žalosnom vremenu. Ne znam hoćemo li se više ikada sastati u životu kao što ne znam kakvim vremenima idemo u susret. Ako ikada doznam da si u nevolji, od srca bih Ti rado pružio bratsku ruku pomoćnicu…
Vraćam Tvoja pisma, a moja uništi! Marija! Budeš li nadalje vesela u životnoj borbi, bit će mi veoma milo.
Želi Ti mnogo sreće, a osobito mir i blagoslov Božji
Vjekoslav Stepinac.[19]
I… bila je kasna jesen, kraj mjeseca listopada, 1924. godine. Alojzije Stepinac sprema se u bogosloviju, na put za Rim. Kreće bez drugarice za koju je Marija obećala moliti. Sam – jer veliki redovito utiru put sami – bez pratnje!
Tako Bog i po krivim crtama piše pravo. Ovdje je ispisao jednu briljantnu povijest, izgradivši čovjeka koji je postao ponos Crkve Katoličke i svega hrvatskoga naroda.
[1] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 26–28.
[2] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 32–34.
[3] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 35–36.
[4] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 36–37.
[5] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 43–45.
[6] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 46.
[7] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 52.
[8] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 53.
[9] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 55–57.
[10] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 60–61.
[11] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 62.
[12] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 66.
[13] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 70–73.
[14] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 74.
[15] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 79–82.
[16] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 83.
[17] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 89.92.
[18] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 99–101.
[19] Dian Baton [Ivon Ćuk], Mladi Stepinac – pisma zaručnici, Rim (Ziral), 1975., str. 106–107. 109.
