Subota, 4 prosinca

Žena, muškarac, odustajanje


Danas se relativno brzo i lako odustane. Možda je tome razlog što se prethodno ništa ne isplanira. U sve se ulazi euforično, naglo, oduševljeno i neplanirano. Možemo čuti s vremena na vrijeme kako danas „nitko nikoga ne mora trpjeti“. Ističe se u korist onoga danas kako je ono prije bilo teško i jedva podnošljivo. U taj svijet gdje se brzo odustaje, a da se nije i pravo i ozbiljno počelo, u taj svijet da „nitko nikoga neće trpjeti“ zbog sitnice smjestio se i brak kao nešto što nerijetko biva razvrgnuto i prije nego je započeo.

Današnjem muškarcu i ženi kao da prethodi razdoblje određene infantilizacije. Oboje unaprijed određuju što, kako i koga žele i kakav treba biti i ukoliko muškarac ili žena i najmanje odudaraju od zamišljene slike to je već razlog da se famozne „nepomirljive razlike“ navode kao razlog za razvode. Postoje okolnosti u kojem da bi čovjek zaštitio sebe ili nešto što je važnije ima mogućnost odustati i nitko ga neće osuditi. Kao što žena odustane od braka u kojem je žrtva nasilja koje traje i ne prestaje. Kao što svatko od nas odustane od nečega gdje vidi da ne može više ništa učiniti.

Muškarac i žena s vremena na vrijeme unaprijed odustanu jedno od drugog tako što već na samom početku braka jedno drugom „nabijaju na nos“ ono što u onom drugom vide kao pogrešno, loše i negativno. Zarobljeni odustajanjem kao stavom kojega su unaprijed formirali teško ili nikako mogu vidjeti i što je ono dobro i plemenito u njima.

Odustajanje koje se događa unaprijed funkcionira kao neka vrsta zamke za koju onaj drugi ne zna da je postavljena. Čim se dogodi nešto negativno upada se u zamku odustajanja koju je druga strana unaprijed postavila. Razlog za odustajanje postaje svrha samom sebi i on ne traži ništa više nego neki „okidač“ banalnost koja dovodi raspada zajedničkog odnosa i života. U tom formiranju čovjeka gdje je odustajanje unaprijed temeljni pristup razumijevanju braka prostora za zajedničku borbu i napor ima vrlo malo ili gotovo nimalo. Uglavnom se prate i promatraju greške i onda kada su nenamjerne i slučajne.

Odustajanje isključuje borbu i bilo kakvu strpljivost i razumijevanje. Ako se odluči unaprijed odustati onda su strpljivost, razumijevanje i podrška nepotrebni i suvišni. Onaj od koga želimo odustati neće naići na našu strpljivost i razumijevanje. Odustajanje kao zamka koja se postavlja prije braka uključuje i onaj stav koji je apsolutan i kategoričan: samo neka nešto napravi što mi se ne sviđa bilo šta odmah pakujem kofere i odlazim. Ili se taj stav formira u onoj izjavi: nikoga ja neću trpjeti. Ovo vrijedi i onda kada zapravo ne postoji razlog da se nešto trpi jer velikih i ozbiljnih problema nema u braku.

Problem i pitanje braka danas je prožeto ovim nesvjesnim, ali nekad i svjesnim stavom i odlukom da će se odmah u istom trenutku odustati od svega ako ne bude sve onako kako želim i ako on/ona napravi pa i najmanju grešku. Odustajanje izražava nesigurnost. Izražava strah od života i strah od braka. Strah od obveze i dužnosti. Lakše je sklopiti brak s „figom u džepu“ o odustajanju unaprijed nego pružiti šansu braku u kojem bi se zajedničkim snagama valjalo boriti i biti strpljiv jedno s drugim.

Zanimljivo je primijetiti koliko ljudi i prije nego sklope brak kada razmišljaju o muškarcu ili ženi unaprijed kažu kako nikoga neće trpjeti i podnositi. Kao da su svi muškarci ili žene koje će susresti oni koji su loši, pokvareni i negativni. Kao da nema dobrih, plemenitih, zrelih muškaraca i žena koji žele stabilan i dugotrajan brak. U cijelom nutarnjem previranju u kojem se muškarac i žena nađu primjetno je kako unaprijed misle da neće uspjeti i zato se i prije nego nekoga upoznaju nauče i izgrade u sebi stav kako treba odmah odustati ako brak i zajednički život ne idu prema određenoj idealnoj, zamišljenoj, nerijetko i izmišljenoj slici. Kao da i jedno i drugo unaprijed odustaju od borbe za svoj brak i svoju vezu. S takvim stavom ima smisla i prirodno je da kada se kao bračna zajednica nađu u malim poteškoćama dolazi do bračnih trzavica, problema i neuspjeha.

Uzimajući obzir čovječanstvo jedno od neobjašnjivih čuda svakako je i ono u kojem Bog nije odustao od čovjeka s obzirom na čovjekovu maštovitost i dovitljivost u činjenju zla kako sebi tako još više drugom. Ne znamo sve razloge Božje strpljivosti. Možda ima razloga koji su nama potpuno skriveni. Ipak dva razloga su nam poznata jer se o njima govori nerijetko na stranicama Svetog Pisma. Strpljivost i ljubav.

Strpljivi Bog nije Bog koji jedva čeka da vrijeme strpljenja istekne pa da „eksplodira“ na nas. Strpljivi Bog je Bog koji se nada da ćemo se promijeniti. Mogli bismo reći Bog koji vjeruje u nas da se možemo promijeniti. Drugi razlog je ljubav, a svakako vrhunac tog razloga dosegnut je u Kristu kao Sinu kojega Otac ljubi i predaje za nas.

U svakom slučaju nigdje u Svetom Pismu Bog ne odustaje unaprijed od čovjeka. Muškarac i žena se nalaze u analognoj situaciji kao Bog u odnosu na čovječanstvo. Oboje mogu unaprijed odustati i pred najmanjom teškoćom, greškom, neuspjehom „dignuti sidro“ i otići. Ako želi biti strpljivi i ljubiti to će biti izuzetno težak i mučan posao za oboje. Kao što Bogu nije ugodno vidjeti čovjekovo zlo koje čini, tako ni muškarcu i ženi neće biti ugodno kada se nađu pred poteškoćama i problemima. Još će teže biti kada se od njih bude tražilo da oproste onom drugom. Uvijek će se činiti lakše i bolje odmah odustati kao što bi možda i Bogu bilo puno lakše da od svih nas digne ruke i prepusti nas našoj propasti.

Zapanjujuće je kako Bog ne odustaje od nas. Stotine stranica Svetog Pisma ne govore ništa drugo nego o Bogu koji nikako ne želi odustati od nas. Ne pada mu na pamet da unaprijed odustane od nas makar mu na početku izgledamo kao prilično „zao i pokvaren“ materijal. I ne samo to. Kroz život se naše greške, grijesi i zlo umnažaju, ali Bog ne odustaje. Traži način kako da dopre do nas.

I muškarcu i ženi se zajednički početak može učiniti neuspješnim i osuđenim na propast. Može se dogoditi neka nepredviđena situacija ili okolnost koja ih već na početku može uzdrmati. Ako je jedno od njih od prije u sebi izgradilo stav o odustajanju unaprijed odmah će odustati i otići  i onog drugog ostaviti samog. Ali to će se dogoditi i sljedeći put s nekim drugim i nikad se neće zaustaviti. Onaj koji je u sebi izgradio stav da treba od svega odustati teško će ikada biti spreman i sposoban za sukob i borbu s bilo kakvim problemom i poteškoćom.

Mladi ljudi u braku se dive svojim starijim srodnicima (roditeljima, baki i djedovima, rodbini) i žilavosti njihovih brakova jer s vremena na vrijeme znaju kroz što su prošli kao bračni par. Jednim dijelom radi se i tome da njihovi stariji nisu ulazili u brak s izgrađenim stavom odustajanja unaprijed od svega makar su nekad za brak bili nespremni, pa čak i nezreli. Negdje u sebi su imali vjeru da ukoliko Bog ne odustaje od njih, onda ni oni neće odustati jedno od drugog iako je sigurno bilo puno prilika da se to učini. U konačnici pokazuju da su iako im je bilo daleko teže i zahtjevnije bili daleko strpljiviji i daleko se više nadali nego njihovi mlađi nasljednici koji na znak i najavu prvog problema i nesporazuma pakiraju stvari i napuštaju jedno drugo.

Izgraditi u sebi stav kako unaprijed treba odustati od svega ako se dogodi bilo kakav problem, poteškoća, nesporazum ne može funkcionirati niti onda kada je čovjek sam, daleko teže može biti poželjan stav na kojem se hoće i želi graditi bračna zajednica. Za neodustajanje od braka potrebno je jako puno strpljivosti koja je prožeta nadom da može i hoće biti bolje, potrebno je nevjerojatno puno ljubavi prema svome suprugu ili supruzi i potrebna je gotovo nemoguća sposobnost da se drugom oprašta.

Tako se Bog ponaša prema svakom od nas. Najgore što muškarac i žena mogu učiniti jedno za drugo jest stupiti u brak s unaprijed formiranom stavom o odustajanju unaprijed od svega što im se ne sviđa o čemu god da je riječ. Takav brak neće daleko dogurati, kao što ni mi ne bi postojali danas da je Boga „izdalo“ strpljenje odmah na početku stvaranja kada su prvi ljudi pali u grijeh. Odnosno da je Bog unaprijed odustao od čovjeka ne bi stvorio ništa i još uvijek bi kako čitamo u Svetom Pismu zemlja bila pusta i prazna.