Čistilište [video]

---

Čistilište je nešto potpuno neprihvatljivo za dio kršćana i gotovo sve one koji se nalaze izvan Crkve. Ipak, nauk o čistilištu ima temelja u Bibliji, Tradiciji i samoj logici radosne vijesti. Vlč. Mike Schmitz vjeru Crkve o čistilištu sažima u 3 jednostavne točke:
1. postoji neko mjesto konačnog čišćenja
2. proces čišćenja je nekako bolan i neugodan
3. molitve onih na zemlji mogu pomoći onima koji su u čistilištu.

Sabori koji o čistilištu progovaraju su Lionski, Firentinski te Tridentski. Svi oni zapravo navode 3 spomenute točke te pozivaju na to da biskupi trebaju paziti na to da govor o čistilištu ne vodi u praznovjerje ili pak sablazan. Drugim riječima, većinu ljudskog kreativnog izražavanja o čistilištu treba uzeti sa zrnom soli.

Kao biblijski argumenti u prilog čistilištu obično se navodi grijeh protiv Duha Svetoga za koji se kaže da se neće oprostiti niti na ovom, niti na onom svijetu. Iz toga se zaključuje da onda postoji nešto drugo što se može oprostiti u budućem svijetu. Ako se baš ništa ne može oprostiti u budućem svijetu, onda je Isusova opaska besmislena tj. grijeh protiv Duha Svetoga se ne ističe od ostalih. Drugim riječima, neki se stvari otpuštaju na zemlji, neke u budućem svijetu, a grijeh protiv Duha Svetoga nikada.

Zatim u Drugoj knjizi o Makabejcima vidimo da Biblija hvali postupak Jude koji je vjerovao u uskrsnuće, ali je svejedno za pokojne prinio žrtvu da im se oproste grijesi. Očito je dakle moguće i smisleno da mi na zemlji činimo nešto za pokojne, a to je moguće jedino ako postoji čistilište budući da za one u raju i paklu više ništa ne može učiniti.

Jasno, na oba se ova biblijska navoda može ponuditi protuargument. No, ta bi nas diskusija odvela odveć daleko. Ono što je dovoljno za naše potrebe ja spoznaja da Pismo, ako ništa drugo, barem ostavlja prostora za ideju budućeg čišćenja te brigu živih oko oproštenja grijeha mrtvih.

Prije svega, valja ipak naglasiti ono temeljno: Isus Krist je umjesto nas podnio kaznu za grijeh, a mi se pak spašavamo po krštenju i vjeri u evanđelje. No, što s onima koji su nakon krštenja počinili neki težak grijeh, što s onima koji su se kod progona odrekli Krista pa se nakon progona odlučili ipak vratiti u Kristovu Crkvu, što s onima koji svako malo učine neki grijeh…? Jesu li oni kršćani i dalje? Smiju li blagovati Kristovo Tijelo i Krv? Trebaju li se i kako pokajati? Sve su to pitanja na koja je Crkva prvih stoljeća pokušavala pronaći odgovor.

Ovdje ćemo se osvrnuti na one aspekte ovih pitanja ili tema koje su relevantne za shvaćanje čistilišta. Prije svega, valja razlikovati smrtni od lakog grijeha. Smrtni grijeh je svaki čin za kojeg čovjek zna da ide kontra Božjih zapovijedi te je učinjen pri punoj svijesti i slobodi. Npr. namjerno ne odeš na misu u nedjelju. Svaki onaj koji umre bez da se za smrtni grijeh pokajao i prihvatio Božju milosrdnu ljubav ostaje zauvijek odijeljen od Boga.
S druge strane, laki nas grijeh ne lišava Božjeg kraljevstva. Međutim, on ipak, prema Katekizmu: “slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne.”

Tako nas govor o smrtnim i lakim grijesima vodi do teme o vremenitim kaznama ili posljedicama grijeha. Valja razlikovati vječne kazna ili posljedice od vremenitih. Naime, smrtni grijeh za posljedicu ima tzv. vječnu kaznu, a to je pakao; laki grijeh pak za posljedicu ima vremenitu kaznu, a to je “nezdrava privrženost uz stvorenja”. Dakle, nezdrava privrženost stvorenju je posljedica grijeha. Sakrament ispovijedi kao učinak, između ostalog, ima otpuštanje vječne kazne i barem djelomično vremenite kazne. Prema tome, ponekad se dogodi i da nakon valjane ispovijedi ostaju vremenite posljedice ili kazne.
Neke od tih posljedica su nam očite. Primjerice, alkoholičar će i nakon kajanja i ispovijedi ostati s problemom ovisnosti te oštećenom jetrom. Jasno da će tom čovjeku biti teže ne ponoviti grijeh neumjerenosti u piću.
No, te su vidljive posljedice grijeha samo znak onih nevidljivih. Sigurno da, iako se za grijehe kajemo i valjano ih ispovijedamo, ostaju barem neki koje ćemo vjerojatno ponoviti jer smo na njih jako navikli tj., kako kaže katekizam, nezdravo smo privrženi stvorenju.
Grijeh je čovjeku privlačan i što češće činimo neki grijeh, ma kako on malen bio, to nam je on prihvatljiviji, normalniji i to nam se teže od njega odvojiti. Nekad to postane toliko teško da možemo govoriti i ovisnosti o: alkoholu, drogi, pornografiji, ogovaranju, laži itd. Promotrite samo medije, politiku i svoje društvo. Bi li mediji opstali bez pretjerivanja, laži, manipulacija, ogovaranja, ucjenjivanja, zastrašivanja… Bi li opstala vaša druženja da nema tračanja? Iako ćete se svi vi pokajati za ogovaranje, o čemu ćete idući put razgovarati na kavi? Morat ćete se pomučiti da bi se te navike i privrženosti riješili. E, to je vremenita kazna ili posljedica grijeha: teže ti je biti svet. A samo su sveci u raju. Pa što nam je onda činiti?
Tu na scenu stupa naše podnošenje patnji i iskušenja, molitva, djela milosrđa, pokora i sve ono što Biblija, Tradicija i Crkva uče i savjetuju kako bismo potpuno odložili starog čovjeka i obukli novog. Dakle, suprotno mišljenju onih koji katolike gledaju izvana, katolici svojim djelima (čuvanjem Dekaloga, Crkvenih zapovijedi, pobožnostima…) ne nastoje sebi zaslužiti spasenje, već biti savršeni kao što je Otac savršen, tj. postati sveti ili si izmoliti neke dodatne milosti. Neki od nas će u tome i uspjeti. Primjer za to su nam kanonizirani sveci. No, neki neće pa će im vremenite posljedice tj. nezdrava privrženost stvorenju ostati. Oni će umrijeti, a da su im ostale vremenite kazne ili neki neočišćeni laki grijesi. I to su nam upravo oni za koje smo na početku rekli da prvo odlaze u čistilište.
Budući da nakon smrti čovjek za sebe ne može više ništa učiniti, preostaje onda jedino da mi koji smo još na zemlji pomognemo dušama u čistilištu. To činimo gotovo na isti način na koji od vremenitih kazni čistimo sebe ili pak općenito molimo Boga za dodatne milosti sebi ili drugima. To su zapravo notorne indulgencije. Pravila za njih javno su dostupna i to je ono što vam obično svećenici čitaju kad govore o dobivanju potpunih oprosta i sl.

Konačno, valja još reći da čistilište nije neko ugodno mjesto. Katekizam za mlade osjećaj u čistilištu uspoređuje s gorkim plakanjem sv. Petra nakon što je zatajio Isusa te konkretno navodi: gorući stid i gorko kajanje.

Zaključimo: postoje grijesi ili posljedice od kojih se čistimo u budućem svijetu, tj. čistilištu. To se tiče samo lakih grijeha i vremenitih kazni. Čistilište je privremeno i neugodno mjestu ili stanje, a dušama koje se tamo nalaze možemo pomoći i mi djelima propisanim od Crkve.