»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Život dostojan drugoga Kristova dolaska – razmišljanje uz svetkovinu Uzašašća Gospodinova (A)


Čitanja: Dj 1, 1-11; Ps 47, 2-3.6-9; Ef 1, 17-23; Mt 28, 16-20


Svetkovina Uzašašća Gospodinova jedna je od nosivih Gospodnjih svetkovina. Uzašašće na nebo s desne Očeve bila je kruna Gospodinove tjelesne prisutnost na zemlji i dovršetak Isusova poslanja među učenicima. Ova svetkovina nam ujedno pokazuje i smisao, cilj i rezultat uskrsnuća, jer je nedjeljivo vezana upravo s tim događajem kojemu postaje dosljedan nastavak. Razdoblje koje je Isus proveo na zemlji u tijelu, ukazujući se prigodno svojim učenicima, bilo je posebno milosno razdoblje u kojem im je dao one posljednje sigurnosti o svom uskrsnuću, te također i upute o tome što im je činiti nakon njegova povratka Ocu kada ga više neće moći tjelesno promatrati. Doista, već na dan uskrsnuća otkriva se kao stanovito proturječje: on im se ukazuje u tijelu, ali isto tako im daje naslutiti da će to biti još za jedno kratko razdoblje. Naime, dao im je mogućnost i da mu opipaju ruke i noge, jednako tako je i jeo s njima da im pokaže da nije utvara, no s druge strane je rekao Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.

Time je s jedne strane izlazio ususret njihovoj slabosti dok im se daje vidjeti, dotaknuti i dok se druži s njima, a opet pri svakom ukazanju daje im do znanja da će to biti tek toliko koliko je potrebno. Daje im do znanja da je već s uskrsnom proslavom njegovoj ljudskoj naravi mjesto ne više na zemlji, već u nebeskoj slavi, poradi koje je i postao čovjekom. Tako im je očitovao da će otajstvo njegova uskrsnuća i njegovo otkupiteljsko djelo na zemlji biti njegovim uzašašćem k Ocu, što će s druge strane značiti da će im se prestati tjelesno ukazivati kao do tada. On koji im se objavio kao Put, u trenutku kad uzlazi u nebo pokazuje im da je njegov i naš isti cilj, a to je odlazak k Ocu i uzlazak u nebesku slavu. Zato je ova svetkovina velika poruka nade nama vjernicima, jer na njoj hranimo svoju nadu prema vječnosti i zasićujemo žeđ za neprolaznim životom. Tamo kamo je išao Krist naša Glava, ići ćemo i mi kao njegove Tijelo.

Baš zbog toga nam se čine neobične riječi koje anđeli upućuju apostolima na dan Uzašašća: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo. Kao da su učenicima htjeli sugerirati da ne gledaju više u nebo, već da radije promatraju zemlju. No u biti, poručili su im sljedeće: Živite takav život na zemlji koji je dostojan njegova drugoga dolaska. To znači, ne bavite se samo zemaljskim stvarima, već živite u duhu i snazi vjere u njegov drugi dolazak kojim će vas uzeti i pridružiti sebi. Bez njega ne možemo doći u kraljevstvo nebesko i zato nam je tako živjeti da budemo dostojni njegova drugoga dolaska i vječne baštine u kući Očevoj. Stoga ove riječi nisu poziv da učenici zanemare nebo i nebeski pogled, već da svoju zemaljsku stvarnost žive na način dostojan neba. Pa i sam je Gospodin ušao u svoju proslavu u nebu nakon što je prošao kroz proslavu na zemlji. Jer proslava nebeska je smo logičan prijelaz i kruna one zemaljske u kojoj proslavljamo Oca svojim djelima.

Neka i nama danas na takav način svijetli ova svetkovina i neka nas motivira ići za Kristom, koji je naš Put i Glava. Ali živimo ovaj zemaljski život na način na koji je i on živio u liku sluge, ponizan i vjeran Ocu, ne bojeći se izazova ni križa, odlučan svima navijestiti radosnu vijest spasenja. I mi stoga u radosti naviještajmo svim i sve koje možemo učinimo učenicima Kristovim, kako bismo nakon obavljenoga poslanja na zemlji i sami primili vječnu nagradu u nebesima kao udovi njegova svetog Tijela.