Skip to content

Stranke i sljedbe Isusova vremena

Još u vrijeme 1.-2. st. pr. Kr. nastaju u Palestini neke sljedbe ili skupine, koje su imale različita naučavanja i različite namjere: u Isusovo vrijeme posebno su značajni saduceji, farizeji, eseni, zeloti i Samarijanci. Te su skupine imale veliki utjecaj na ondašnji život, kao i na društvene, političke i vjerske okolnosti, pa je dobro imati saznanja o njima, kako bi se lakše moglo razumjeti i Kristovo poslanje. Ukratko ćemo predstaviti svaku skupinu. 


2


1. Saduceji


Saduceji su najvjerojatnije ime dobili po svećeniku Sadoku, koji je živio u Salomonovo vrijeme (10./9. st. pr. Kr.). To su uglavnom bili svećenici i nesvećenička aristokracija, oni koji su pripadali višoj klasi, odnosno bili su elita onoga vremena.

Isključivo su bili vjerni Tori i ništa nisu vjerovali ako to nije zapisano u toj knjizi (npr. nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, anđele, đavle…).

Narod ih nije volio jer su surađivali s Rimljanima. No, oni su imali velik utjecaj na vlast, jer su kontrolirali Sinedrij, tj. židovsko Vijeće koje je odlučivalo o vjerskim stvarima. To vijeće nije imalo vlast osuditi nikoga na smrt, nego je to morala učiniti rimska vlast (usp. nije Vijeće, nego Poncije Pilat osudio Isusa).


2. Farizeji


Farizeji su bili sljedba koja je bila u stalnom sukobu sa saducejima. Oni su uglavnom bili književnici (pismoznanci) koji su tumačili Toru, ali su uz Toru jednako cijenili i usmenu predaju, tj. vjerovanje kod Židova koje se prenosilo s koljena na koljeno a nije zapisano u Tori.  Npr. vjerovali su u uskrsnuće mrtvih, anđele, đavle, nagradu i kaznu nakon smrti…

Dok su se saduceji smatrali vjerskom elitom u smislu upravljanja vjerskim stvarima, farizeji su se smatrali duhovnom elitom. Oni su se uglavnom regrutirali iz srednjeg staleža i odlikovali su se strogim provođenjem Zakona. Zbog toga su im se ljudi divili. Ipak, strogost u obdržavanju zakona ih je dovela do sitničarenja, tako da su razvili cijeli niz zabrana i zakona koje treba obdržavati. Imali su 613 zakona: 356 zapovijedi (za svaki dan po jednu) i 248 zabrana (smatrali su da toliku ima čovječje tijelo kostiju).

Farizeji su se stalno trudili obdržavati te propise, i to su uglavnom uspijevali. Zbog toga su bili veoma ponosni, jer to većina ljudi nije mogla. No, Isus kritizira upravo to njihovo licemjerje, jer nisu te zakone obdržavali iz čistog srca, iz ljubavi prema Bogu, nego da im se ljudi dive. Štoviše, počeli su vjerovati u određeni automatizam: oni će činiti dobra djela, a Bog im mora dati spasenje. To također Krist kritizira, jer nitko ne može ništa po sebi zaslužiti pred Bogom, i Bogu nema milijih i manje milih ljudi, nego se jednako odnosi prema svima. Spasenje je Božji dar.

Farizeji se nisu dodvoravali rimskoj vlasti, nego su pružali pasivan otpor. Ni Isusa nisu prihvaćali, jer se nije uklapao u njihov način života i mišljenja.


3. Eseni


Eseni su bili jedna zajednica koja je živjela u Kumranu na obali Mrtvog mora. Zbog toga se nazivaju i kumranska zajednica. Jedno su vrijeme živjeli u celibatu, a poslije su se i ženili. Oni su naučavali da će doći do sukoba dobra i zla, da će Bog, koji je dobar, pobijediti zlo. Iščekivali su da će doći Mesija i donijeti spasenje Židovima. Živjeli su veoma strogo, u velikom odricanju, i strogo su se obraćali drugima, pozivajući ih na obraćenje. Neki smatraju da je i Ivan Krstitelj bio esen (usp. Leglo zmijinje…! i druge izraze kojima se Ivan obraća svojim suvremenicima).


4. Zeloti


Zeloti su bili jedna borbena skupina koja je nastojala postići političku samostalnost Palestine. Uglavnom su napadali u trojkama i brutalno likvidirali neprijatelje Rimljane. Rimljani su ih nazivali sikari. Još su se nazivali i bodežarima, što pokazuje da im je osnovno sredstvo napada bio bodež.


5. Samarijanci


Osim četiri navedene sljedbe, u Palestini, sjeverno od Judeje, a južno od Galileje, živjeli su Samarijanci. Oni su bili mješavina Židova i pogana. Nastali su nakon 721. godine pr. Kr. Tada su, naime, Asirci porazili Samariju i odveli muškarce u progonstvo, a dovodili im pogane iz Mezopotamije, koji su ženili Samarijanke. Tako je došlo i do miješanja vjera. Židovi ih, dakle, nisu voljeli jer Samarijanci nisu imali razvijenu čistu vjeru u jednog jedinog Boga, koja je Židovima bila veoma važna.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Urednica stranice zlatnadjeca.com
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Žene na Grobu Naslikao blaženi Ivan iz Fiesola (Beato Angelico) između 1440. i 1442., freska, 181 x 151 cm, u osmoj sobici Dominikanskoga samostana svetoga Marka u...
Samci u Svetom pismu Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijen...
Pravda Amosova i našega vremena Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Kn...
Noina najveća ostavština Pojmovi. Ostávština su tvarna i duhovna dobra koja ostaju nakon čije smrti, ono što nasljeđuju budući naraštaji. U pravu ostavìna je sve što j...
Tora, Isus i Pavao o razrješivosti ženidbe 1. Sažetak Prvotni Božji naum jest da je brak supružnicima trajno otkrivanje sama sebe: „Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕ...