U našem običnom ljudskom iskustvu crv bi bio najniži oblik života. Odmah zamišljamo neku močvaru i blato u kojem gmižu crvi, stvorenja bez očiju i ušiju, bez glave i repa, bez ruku i nogu. Ta bića u običnog čovjeka izazivaju odvratnost: to je zadnji način života kojim bi netko htio živjeti. Tako i psalmist (22,7) u trenucima velike napuštenosti jeca: „A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.“
Doista, tako je Isus izgledao u dan svoje muke. Odbačen, ponižen, oklevetan, osuđen, mučen, prezren, napušten gotovo od sviju, bez ljudske zaštite i razumijevanja, razapet kao zločinac. U onaj dan bio je ruglo ljudima i prezir naroda, satrt do krajnjih granica, ponižen i posvema obezvrijeđen.
Upravo kao crv. Pa ipak, to nije krajnja propast. Zar nas i sama Božja priroda ne poučava ...