Svećenička nervoza
Nijesu blagost ni vlada sobom uvijek svećeničke vrline. Prije bi čovjek, kad se prošeta kroz naše crkve, samostane, zavode, kancelarije, rekao, da nam je manjak blagosti tipična staleška mana. I odviše često moraju vjernici, veliki i mali, biti, ako već ne žrtve, a ono svjedoci našim psihičkim eksplozijama. Samo sa strahom ulaze ljudi u pokoju našu kancelariju, i u ponečiju, i odviše glasnu, ispovjedaonicu. I odviše često budu nade crkve pozornicama vrlo nemalih i needifikakativnih prizora. Nitko se u njima ne smije ni nakašljati. Nitko se ne smije ni u najsitnijoj stvarčici ogriješiti o regleman. Odmah se na licu mjesta ureduje; odmah se stvara scena. I iz svetih haljina, i usred kanona, i sa Presvetim u ruci. »Timor et tremor« vlada svetištem. A sakristije, i kad su nam pune djece, nijesu nam uvijek pune djetinje vedrine i sreće; punije su često vike i nervoze.
Dvije vrsti ima ove naše svećeničke nervoze. Jedna je ona, koja se svjesno prihvaća; koja se usvaja i provodi kao sistem. Karakterne pogreške, neovisan i povlašten položaj u crkvenom i društvenom životu, slabost asketskog samoodgoja, instinktivno popuštanje samoljublju i egocentričnosti, krivo shvaćen i još krivlje primijenjen princip auktoriteta, manjak inteligencije i samokritičnosti, stvorio je katkada od svećenika autokrate, koji zaboravljaju na sve obzire prema drugima i uživljuju se u ulogu malih, ljudskih, božanstava, samodržačkih i infalibilističkih. I najsitnija je njihova voljica sakrosanktna; pred njom se mora, bez pogovora, pokloniti svatko, tko pred njih iziđe ili se s njima susretne. Bit će inače tretiran kao krivac »laesae maiestatis”. Ljudi su u svojoj bolesnoj ambicioznosti posve smetnuli s uma široki i blagi duh božanskog Učitelja (Mat 12, 18—21.; 11, 28—30.), u čije ime govore, i najprimitivnije postulate pastoralne taktike. Ne znaju, čijega su duha (Luk 9, 55.). Zaboravili su, da Isus ne da nijednom svome sluzi, da tuče svoje drugare (Mat 24, 49.). Bez skrupula riskiraju se i najteže nedaće u duhovnoj pastvi, i odbijanje puka od crkve, i smanjivanje frekvencije sakramenata, i opća nepopularnost, i totalna izolacija od vjerničkih masa. No to je već problem za se, puno krupniji i bolniji od onoga, na koji mi ovdje mislimo.
Puno je češći drugi, blaži, tip svećeničke nervoze. Blaži, ali, na svoj način, i tragičniji. Nađe se on stoput i na najboljem, i na najrevnijem svećeniku. Nije on po srcu nikakav autokrata; koji je put dobar kao kruh. Voli ljude; ne bi nipošto namjerice nikoga ucvilio. Dao bi čovjeku krvi iz obraza. Pravi je otac vjernicima. Sve će im učiniti. Uvijek je spreman na svaku pastoralnu uslugu. Sama je revnost. Ali nagle je, sangvinične, naravi. »Herrschernatur«. Vojnička, diktatorska, narav. Htio bi svagdje red. Uvijek je u poslu. Neposredno i silovito reagira: na tuđe slabosti, na nered u crkvi, na karakternu nedosljednost, na afektaciju i licemjerje. Izgubio je živce: od nesanice, od bolesti, od prenaprezanja, od nutarnjih borbi, od skrupula, od umnoga rada. Pa lako, za malenkost, plane. Izviče se. Izleti mu iz usta i koja grublja i krupnija. Napravi nervoznu gestu. Udari dijete. Kao pravi Boanerges (Mark 3, 17.). A čas mu je iza toga žao. Sam je na sebe ljut. Volio bi nego išta, da se nije zaboravio.
Subjektivna je, moralna, krivnja u tom slučaju najmanja, što može biti. Valjda je ni nema. Ali njezine posljedice nijesu uvijek ni malene ni nevine. Često su u oštru nerazmjeru s dobrom voljom i plemenitom dušom takova svećenika. Ljudi su osjetljivi. Uvrijede se. Sablazne se. Povuku konsekvencije. Zamjere. Oni ne gledaju u dušu. Oni vide samo plamen u očima i grč na licu i u prstima. Pa to osude kao nepravdu, grubost, nesvećenički postupak, nedosljednost. Propovijeda im se ljubav, bratstvo, strpljivost, a prvi je, eto, ne vrše oni, koji je propovijedaju. Reakcija je, kojiput, upravo fatalna. U čas je svećenik izgubio povjerenje i auktoritet. Jedna mu se je duša zauvijek zatvorila, otišla je u definitivnu opoziciju, povukla se je, bježi ispred njega. Toliko smo puta čuli, gdje netko kaže i za najboljega svećenika: »Ucvilio me je. Nikad mu više ne ću na ispovijed. Ne će me više vidjeti u svojoj kancelariji. Neka se on dere, na koga hoće, na mene ne će!« A zna se to i generalizirati. Prenese se to i na čitav stalež, i na Crkvu. Osobito, kad su, — nesretnim slučajem, tragičnim nesporazumom, — toj svećeničkoj nervozi pali žrtvom ljudi malodušni ili slabi u vjeri. Teškom se je mukom nakanio, da jedanput i on pokuša, da uredi račune s Bogom, da se približi svećeniku, da klekne u ispovjedaonicu, a na prvom koraku dočekalo ga je razočaranje. Možda više godinama, do smrti, ne će na ispovijed ni u crkvu.
Svećenička nervoza postala je u tom slučaju prava »tragična krivnja«, u klasičnom smislu te riječi. Malena u sebi rodila je, po svojim nepredviđenim i nenamjeravanim konsekvencijama, tragedijom.
Ne možemo, mi svećenici, nikada biti dovoljno oprezni pred eksplozijama svojih afekata, pred svojim neobuzdanim, burnim, strastvenim, zelusom. Ne radi se tu samo o obvezama svećeničke lične savršenosti; u pitanju su i krupni interesi duša i pastve. U pitanju je opće dobro. U pitanju je naša svećenička pastoralna, kvalifikacija. Bog nas stoga imperativno duži, da rizik svedemo na najmanju moguću mjeru. Blagost nam i strpljivost postaju specifičnom staleškom dužnošću. Prvom dužnošću. Malo koja mana da nas toliko kompromitira u našoj funkciji apostolskih radnika kao eksplozivnost i nervoza. Kao svećenici po svojoj smo prvoj i bitnoj misiji osvajači ljudskih duša. A ljudske se duše osvajaju samo dobrotom; samo krotkom i strpljivom ljubavlju.
Svima je kršćanima Gospodin preporučio krotkost, u svojoj besjedi na gori. Odmah na drugom mjestu, iza glavne, centralne, evanđeoske kreposti duhovnog siromaštva i poniznosti. Ali na apostole je i svećenike, očito, još posebno mislio. Vidi se to iz nagrade, koju obećaje krotkima: »Blago krotkima, jer će oni naslijediti zemlju!« A apostoli su pozvani, da je, duhovno, naslijede. Njihovo je pobjedničko oružje krotkost. Nikada nitko bez nje nije s uspjehom apostolovao. Svi su veliki Božji ljudi, za kojima su išle mase, bili dobri i blagi. Što su bili bolji i blaži, to su više za njima, išle. Za sv. Franjom, Asiškim i Saleškim. Za sv. Vinkom Paulskim. Za sv. Ivanom Boscom. Svi su oni, dosljedno i vjerno, provodili Apostolovu pastoralnu maksimu: »Tamquam si nutrix foveat filios suos!« (1 Sol 2, 7.). Svi su oni naučili od Isusa njegovu prvu i najkarakterističniju krepost: »Učite se od mene, jer sam ja kratak i ponizan srcem!« (Mat 11, 29.). Dok je i mi, svećenici, od njega ne naučimo i ne primimo, nikada ne ćemo postati savršenim vjesnicima, istinskim posrednicima, njegova »slatkog jarma i lakog bremena«.
U praksi to za nas svećenike znači uvijek samo jedno. Nervoze ne smije nikada biti ni u našim očima, ni na našim licima, ni u našim gestama. Svećenik ne smije eksplodirati ni u jednoj situaciji. Nije crkva ni kasarna, ni konvikt, ni samostan; ona je očinski dom. I grizući se za usne od jeda svećenik mora ostati miran i blag. Mora se smiješiti, i kad mu srce plače, i kad mu živci dršću, i kad mu u duši vrije. Ako je igdje vječna pažnja na sebe, ako je igdje posebni ispit savjesti aktualan, ovdje je. Uvijek, kad sjedamo u ispovjedaonicu, uvijek, kad ulazimo u crkvu ili u sakristiju, uvijek, kad nam se na vratima javi zvonce, uvijek, kad nam netko pokuca ma vrata, mora nam se u duši, svjesno ili polusvjesno, oglasiti alarmno zvonce naše pastoralne savjesti: »Ostani miran i dobar!« Čim osjetimo prvi poriv uzbuđenja, moramo stisnuti zube i mobilizirati sve duševne i milosne energije, da ostanemo svoji gospodari; pod kontrolom razuma. »Pone — custodiam ori meo!« (Ps 140, 3.). I kadgod, i u najmanjoj stvari, popustimo nervozi, valja da to okajemo. I pokorom! I »zlatnom krunicom«! Nikada više! Askeza, svijest pastoralne odgovornosti, počitanje pred »blagom vijesti« Evanđelja, naslon na krotkoga i dobroga Isusa, smekšat će konačno i najburniji temperamenat.
Čitav je to, dakako, mali herojizam. Ali samo heroji, — svagdanji, mali heroji, — blagosti i dobrote osvajaju za Krista svijet. Samo krotki i blagi nasljeđuju Kraljevstvo Božje!
»Virgo singularis, Inter omnes mitis, Nos culpis solutos, Mites fac et castos!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 82-85. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
