12. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

U športu, a i u životu, koji puta je lakše nešto postići, negoli to održavat. Uz puno napora dosegnemo neki cilj, a onda umorni i opušteni dopustimo da nam izmakne iz ruku ono oko čega smo se trudili. Tako nekako zna biti i u našem duhovnom životu: umorimo se činiti dobro, dopuštamo da nas zlo zavede. I onda se samo u čudu zapitamo, gdje je onaj naš nekadašnji zanos i polet za dobrom? Evo danas, na ovaj dan Gospodnji, htjeli bismo osvježiti svoj duhovni polet i ljubav prema Bogu. Zato ćemo se pokajati za svoje grijehe, pa da onda možemo u miru i radosno slaviti ova otajstva.

• Gospodine, ti si čovjeka pozvao na život i na prijateljstvo sa sobom. Gospodine, smiluj se!

• Kriste, ti si ustrajao na putu dobra i vjernosti svome nebeskom Ocu. Kriste, smiluj se!

• Gospodine, ti nas pozivaš da ustrajemo u dobru i vršenju tvojih zapovijedi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koliko god mi kao ljudi bili i slabi i nedosljedni i grešni, ipak se toliko puta trudimo biti pravi. Tako npr. i u strpljivosti. Prema svojim roditeljima, prema svojoj djeci, prema svojoj bližoj rodbini, prema susjedima. Strpljivo podnosimo njihove zločestoće, trudimo se, uvijek iznova praštamo. Dajemo sve od sebe. I tako dulje vremena. A onda nam se jednoga dana učini da je sve to bilo uzaludno. Trudili smo se, iskreno i nesebično, a rezultat? Tako se onda umorimo i kažemo sami sebi: “Dobro, tko je ovdje lud? Ima li uopće smisla truditi se i činiti dobro?”

Čuh klevete mnogih

Tako je nekako bilo i s prorokom Jeremijom iz današnjeg prvog čitanja (Jr 20,10-13). Na jedvite jade pristao je biti prorok, iako mu je to teško padalo. Iz poslušnosti prema Bogu i iz ljubavi prema svome narodu, prorokovao je ono što je bilo za spasenje toga naroda. I nije uspio. Ne samo da ga nisu poslušali, nego su mu se i rugali, ismijavali ga, čak su ga pokušali i ubiti. I Jeremija je klonuo duhom. Kaje se što je uopće počeo propovijedati i prorokovati. Iz biblijske povijesti znamo da su Jeremijini protivnici ne samo činili nepravdu prema njemu, nego su ludo postupali i prema samima sebi. Naime, Jeremija im je govorio Božje riječi da se obrate Gospodinu, a da se pred opasnošću od svojih neprijatelja ne uzdaju isprazno u pomoć Egipta. Međutim, oni su ustrajavali u svojim grijesima, uzdali se u pomoć Egipta. I, znamo, što se kasnije dogodilo. Jeruzalem je bio opkoljen, osvojen, razrušen, a mnoštvo naroda odvedeno je u izgnanstvo.

Nažalost, ne trebamo se čuditi postupku Jeremijinih protivnika. Gotovo je redovito u ljudskoj povijesti da ljudi ne zamjećuju dobra koje im se čini, štoviše da izruguju i preziru svoga dobročinitelja. Nije li se to dogodilo i Isusu? Veličali su ga, “visjeli su o njegovoj riječi”, govorili su kako nitko nije govorio kao taj čovjek, htjeli su ga zakraljiti, a onda su u određenom trenutku okrenuli vjerom i zdušno urlali: “Raspni ga, raspni!” I nama se događa da se naše dobre namjere krivo shvaćaju, da naša dobra djela tumače kao želju za samoisticanjem, da se naša nastojanja i ne zamjećuju i ne vrednuju, a kamoli da bi ih nagradili. I što onda? Valja nam činiti ono što je činio Jeremija, što je činio Krist Gospodin. Trebamo se truditi oko dobra i nikada ne odustajati. Ljudi smo. Lijepo je kad nas ljudi cijene, kada priznaju naš rad. Međutim, Gospodin nas uči da dobro treba činiti radi dobra samoga, da zapovijedi treba vršiti radi Gospodina koji ih nam je dao. Dobro djelo uvijek ima svoju vrijednost. Čak, štoviše, budemo li uporni u dobru unatoč protivština i zapreka, time ćemo pokazati još veću ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Ne bojte se ljudi

Zato nas Isus u današnjem evanđelju (Mt 10,26-33) tješi. Govori: “Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.” Važno je ovo Isusovo ohrabrenje. Toliko velikih ljudi je upravo tako činilo. Mučenici se nisu bojali ovozemnih vlastodržaca niti muka koje stoje pred njima, baš kao što veli psalmista: “Božje obećanje slavim, u Boga ja se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti smrtnik?” (Ps 56,12). Zato je blaženi Alojzije Stepinac mirno, bez jala ili mržnje stajao pred nepravednim sudom, čvrst u svojoj odluci da bude vjeran Bogu i Crkvi. Zato su toliki mučenici mirno, moleći za svoje progonitelje, odlazili u smrt, znajući da je Bog iznad svih i da on na kraju dolazi. Zato Petar veli: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Dj 5,29). To je jedini ispravan put i za nas. Mi činimo dobro radi dobra sama. Vršimo zapovijedi Boga radi. Jer će na koncu biti jedino bitno jesmo li se Bogu pokoravali. Naprotiv, priklanjati se sad ovom sad onom ljudskom autoritetu znači graditi kuću na pijesku, znači stavljati svoje blago u “prodrt tobolac” kako duhovito veli Sveto pismo, znači ulagati svoj novac u posve propale dionice, znači ići beznadnim putem. Služiti Bogu ne bojeći se ljudi znači, naravno, toliko puta ići protiv struje. Ali to je Božji put. Tako npr. danas može biti moderno zagovarati pobačaj ili eutanaziju. Možda u očima moderne Europe znači napredak odobravati homoseksualne brakove. Može biti moderno, kako reče današnji papa, dopustiti “diktaturu relativizma”, prema kojoj ništa nije bitno, ništa sveto i prema kojoj je čovjek i njegov užitak mjerilo svega. Međutim, mi kao vjernici pokoravamo se Bogu i ostajemo mu vjerni i poslušni baš kao što je to i Isus bio, plativši to smrću na križu.

Tko se god prizna mojim pred ljudima

Zvuči prilično ozbiljno Isusova opomena: “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.” To je ono što Isus na drugom mjestu u usporedbi govori o pšenici i pljevi. Doći će dan kada će se ispostaviti da je pljeva – pljeva, a da je dragocjena pšenica Isusov zdrav nauk. Doći će dan kada će se vidjeti da je mudro postupio onaj koji je sva svoja dobra prodao da bi kupio njivu na kojoj se nalazi zakopano blago. Pokazat će se – kao što se pokazalo u slučaju svetoga Petra – da je mudro većma se pokoravati Bogu negoli ljudima. I tu ne može biti mjesta ublažavanju i okolišanju. Ne možemo, kako Isus veli, služiti dvojici gospodara. I ne moramo nužno samo gledati na onaj dan kad će sve to skupa biti bjelodano. Mi već danas, živeći po evanđelju u sebi osjećamo duboki mir. Mi smo s Gospodinom i Gospodin je s nama.