Utorak, 27 srpnja

17. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Nedjeljna misa. Ljetne su sparine. Neki bi vjernici htjeli da se svakako otvore prozori. Međutim, drugi se žale da je onda propuh, koji im jako smeta. Trebalo bi onda uključiti klimatizacijski uređaj. Nipošto, bune se drugi. Prevelik je temperaturni šok, a i uređaj im puše točno za vrat. Kako pomiriti sve ove prohtjeve? Nema načina. I onda župnik, nastoji naći neku sredinu, što onda znači da je barem pola crkve nezadovoljno. Tako je to, reći ćete, gdje su ljudi, tu su i nesuglasice, pa i razmirice. Danas nas Božja riječ opominje da uza sve nesuglasice među vjernicima treba vladati ljubav i zajedništvo. Neka nas Božja riječ i njegova milost ujedini da možemo dostojno slaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si jedini Bog, ti si prije svih vjekova. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da u svijetu budemo svjedoci tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Znamo već kako to koji puta bude s mladim brakovima. Započnu zajednički život puni oduševljenja, uvjereni da se ostvaruju svi njihovi najljepši snovi, a onda se neki ubrzo počinju spoticati o svakodnevicu. Sve ih više i više započinju smetati obične stvari. Pa se onda čuje kako on ništa za sobom ne sprema, a ona suviše troši na garderobu, kako je on neodgovoran, ona u svemu sluša svoju mamu… I onda se zapitaju, što se to dogodilo u tako malo vremena? Započeli su s oduševljenjem, pa su se tako brzo umorili. Izgleda da se slično događa u životu svakoga od nas kao vjernika.


Živite dostojno poziva kojim ste pozvani


Tako Pavao danas piše Efežanima (Ef 4, 1-6). Bili su oni, naravno, prvi naraštaj kršćana, oni koji su bilo iz poganstva, bilo iz židovstva s oduševljenjem prihvatili evanđelje. I sve je, naravno, u počecima bilo predivno. Slušali su Božju riječ, slavili lomljenje kruha, prihvaćali se kao braća i sestre. A onda je nastupio umor. Počele su se javljati razmirice. Netrpeljivost. Nadmetanje. Suparništvo. Zavist. Podijeljenost. Možemo samo zamisliti do koje su mjere bili istaknuti ti neredi kada im Pavao iz sužanjstva piše: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani. Zasigurno su u pitanju bile velike razmirice, kada Pavao govori: Zaklinjem vas i još se poziva na svoje nevolje kao sužnja. U ovom se odlomku ne vidi u čemu je posve određeno bilo poteškoća, ali to možemo pretpostaviti čitajući druge Pavlove poslanice. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao opominje da među vjernicima ne bi smjelo biti nikakvih podjela, kao na primjer kojega apostola određena skupina priznaje za autoritet. U drugim slučajevima neki su se vjernici uznosili jer su mislili da imaju više darova od drugih. Tako su se počeli međusobno nadmetati, dijeliti i prepirati. Zato, zaklinje ih Pavao, živite dostojno poziva kojim ste pozvani. I onda posve određeno govori što bi to trebalo značiti: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću. Biti ponizan znači priznati pred Bogom i pred bližnjima da se ničim dobrim ne mogu hvaliti, jer svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je (Jak 1,17). Nadalje, biti blag znači dobrohotno prihvaćati tuđe nedostatke, baš kao što i Bog nas prihvaća sa svim našim slabostima. Konačno, strpljivost na koju nas apostol poziva znači da ne požurujemo Božju milost, da se ne obeshrabrimo ako vidimo da nevolje dugo traju. A strpljivost prema drugima znači da bližnjima pristupamo onako kako u svoj blagosti i ljubavi prilazimo malenoj djeci koja tek počinju učiti hodati, držati žlicu i služiti se svakodnevnim predmetima… U svemu tome najveći nam je uzor Isus Krist koji je i ponizan i blag i strpljiv sa svima nama, slabima i grešnima.


Podnosite jedni druge…


I onda Pavao govori nešto što zvuči preskromno, suviše obično, čak nekako i „neduhovno“. Veli: Podnosite jedni druge u ljubavi. Trebamo biti realni. Koji puta je potrebno bližnjega jednostavno – podnositi. Tako se može dogoditi da se netko na bilo koji način neodgovorno ili zločesto ponaša, a mi nemamo nikakvog načina da na to utječemo. Onda takvoga jednostavno treba podnositi. Na primjer, netko se jednostavno ne želi odreći svoje ovisnosti. Odrastao je čovjek, sve mu je jasno i sve zna, ali on svjesno ostaje u svojoj ovisnosti, na primjer u alkoholu. Takvoga možemo samo podnositi. Međutim, naglašava Pavao, to treba biti u ljubavi. Ne tupo, ne jednostavno zbog toga što ništa ne možemo učiniti, nego zato što toga čovjeka volimo, ali u tome trenutku ne možemo ništa određenije učiniti. Ta nam vrlina tako često treba: u prometu, na poslu, sa susjedima, u vlastitoj obitelji. Konačno, kad god mislimo da imamo posla s teškim ljudima imajmo na pameti Apostolovu riječ: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite (Rim 13,8).


Jedno tijelo i jedan duh


Mi stariji dobro se sjećamo kako su nam govorili o bratstvu i jedinstvu. Nažalost to je bratstvo i jedinstvo loše završilo. Pavao danas zaključuje koji je temelj našega zajedništva, zašto mi to trebamo prihvaćati i podnositi jedni druge u ljubavi. Čuli smo: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! Jedan nam je Bog i Otac. Jedan nam je Spasitelj – Krist Gospodin. Jedan je Duh koji nas posvećuje i čini dostojnima vječnoga života. Ništa od toga mi ne možemo dobiti odijeljeni, razdijeljeni. Sve divne Božje darove možemo dobiti samo u Crkvi, koja je sakrament jedinstva, koja je jedno živo Tijelo Kristovo. Želimo li vidjeti čovjeka koji je sigurno daleko od Krista, to je onaj koji svjesno odbacuje jedinstvo i ljubav prema bližnjemu. Prisjetimo se: riječ đavao na grčkom označava onoga koji razbacuje, razgrađuje, označava rušitelja zajedništva.

Nitko od nas ne može izvana promijeniti svijet. Međutim, svaki je od nas pozvan promijeniti sama sebe, obratiti se i živjeti po zakonima Kristova evanđelja. Po Kristovoj riječi mi svijet možemo samo iznutra promijeniti i to tako da budemo kvasac, svjetlost, sol. A to onda znači da se mi trebamo potruditi – uz Božju milost – živjeti po evanđelju i tako biti nositelji Kristova mira i Kristova spasenja. Umjesto da se užasavamo i ljutimo što oko nas – recimo tako – ljudi žude samo za ovozemnim stvarima, bit će puno bolje da mi nastojimo živjeti ne samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Krist nas poziva da u ovome svijet svojim životom budemo svjedoci njegove ljubavi, dobrote, praštanja, milosrđa… Što se budemo manje bavili drugima, a nastojali raditi na vlastitom izgrađivanju, to će i svijet oko nas biti bolji: jer ćemo ga gledati dobrohotno – Božjim očima i jer ćemo doprinijeti da makar u maloj mjeri – onoj našoj – bude bolji, duhovniji, Božji.

Pozvani smo biti živa slika Kristova u ovome svijetu. Neka nam u tome pomognu Božja riječ koju smo čuli i ova sveta otajstva koja danas slavimo.