18. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Čitanja: Iz 55, 1-3; Ps 145, 8-9.15-18; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21

Uvod i pokajnički čin

Ima jedna neobična knjiga koja upisuje sve, pa i one čudne rekorde. I ljudi se silno trude ući u tu knjigu, makar po tome što će biti zapisani da imaju najdulju kosu ili najdulje brkove i tome slično. Međutim, jesu li to stvarno silna djela i može li čovjek stvarno biti velik po tom nekom rekordu?

Najveća čudesa, čudesa su ljubavi. Velik je onaj čovjek koji ljubi i koji iz ljubavi žrtvuje sebe za drugoga. To je ono najplemenitije u čovjeku, jer je sposoban ljubiti i biti ljubljen, jer je sposoban darivati se. O tome sebedarju i služenju svome bližnjemu govori nam današnje evanđelje (Mt 14, 13-21). Zamolimo Gospodina da nam oprosti grijehe i propuste da bismo plodonosno čuli tu njegovu riječ i dostojno proslaviti ova otajstva.

• Gospodine, ti si stvorio čovjeka i povjerio mu brigu za cijeli svijet. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti nisi došao da budeš služen, nego da služiš i život svoj položiš za mnoge. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti i nas pozivaš da služeći jedni drugima služimo tebi koji si počelo svakoga dobra. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Roditelji i odgojitelji počesto su u nedoumici. S jedne strane, naravno, trebaju pomagati djeci u njihovoj izobrazbi i napredovanju, a s druge se strane pribojavaju da ih tako čine nesamostalnima i nesposobnima. I sami znamo da ona naša poznata rečenica: Nemoj ti, sine, ja ću! od djece stvaraju vječito nezrele osobe upućene na tuđu pomoć. Mudri će ljudi reći da mladima treba pripomoći da sami rade i razvijaju se. Ne radi toga da bi tako roditeljima bilo lakše, nego zbog tih samih mladih ljudi: da očvrsnu i odrastu u odgovorne i sposobne ljude.

Dajte im vi jesti

U današnjem evanđelju vidimo da i Bog s nama postupa kao mudar roditelj i odgojitelj. Naravno da Bog može sve i da njemu nije potrebna naša pomoć u ostvarivanju njegovih nauma. Međutim, Bog želi nas uzimati za svoje suradnike. To je njegova volja od početka. Evo, opisuje nam evanđelje, jednom je tako veliko mnoštvo cijeli dan slušalo Isusa. Učenici su se zabrinuli i rekli Isusu da ih otpusti, da si mogu kupiti hrane i nešto pojesti. A Isus im mirno odgovara: Ne treba da idu, dajte im vi jesti. Učenici su u čudu. Oni da im dadu? Kako? Nije moguće da oni sami to organiziraju…

Evo, tako i mi znademo postupiti. Očekujemo od Boga nešto i molimo ga da on providi. To je sasvim u redu. Međutim, u toj svojoj usmjerenosti na Božju pomoć znamo zaboraviti da nam Bog daje i sposobnosti i milosti, da puno toga – uz njegovu podršku! – sami učinimo. Evo, žalimo se da je puno siromašnih oko nas. Dobro. Što ja mogu učiniti da se to promijeni? Oko nas je isuviše korupcije i laži. Recimo da je tako. Što ja mogu učiniti da se to promijeni? U mojoj je obitelji prisutna svađa, nerazumijevanje, nestrpljivost, neodgovornost? Često je to tako. Dobro. Što ja mogu učiniti da se to promijeni?

Bog se želi po nama proslaviti. Imamo u tome smislu sjajnih primjera. To su sveci. Možemo uzeti za primjer kojega god želimo. Svi su oni, svaki na svoj način, pridonijeli da Božje spasenje i Božja ljubav zaživi ovdje na zemlji. I uspjeli su.

Nemamo ovdje ništa osim…

Nakon što im je Isus rekao da oni sami dadu narodu da jede, apostoli malodušno govore: Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe. Zapazimo: za pet kruhova i dvije ribe ne može se reći da je to ništa. Pet kruhova i dvije ribe više je od ništa. To je već nešto. Imamo nešto od čega se može krenuti. Uzmimo primjer iz vlastitoga života. O tome nam mogu progovoriti mnogi među nama koji su se u svoje vrijeme dali na izgradnju kuće, na osnivanje vlastite obitelji. Što su imali u početku? S kakvim su sredstvima raspolagali? Pa su se ipak odvažili u avanturu. I izgradili kuću. I podigli obitelj. I odgojili djecu. A da su išli na sigurno, recimo to slikovito, na tonu kruha i pola tone ribe, kad bi to mogli steći?

Jednako je tako u našem duhovnom životu. Ta čime mi raspolažemo? Kolike su naše snage? Ili, pogledamo li u prošlost, na same početke Crkve, kolika je bila snaga i veličina svetoga Petra i ostalih apostola? Pa ipak, kako oni, tako i mi, pouzdajemo se u Božju milost i – gle! – uspijevamo. Zato, ne trebamo strahovati. Bog nas poziva da vršimo njegove zapovijedi, da napredujemo u strpljivosti, praštanju, u ljubavi i u svemu što je čestito. Ako nam ta zadaća u prvi mah izgleda teška i nedohvatna, prisjetimo se da je Gospodin uz nas, kao što je Isus bio uz apostole.

Izreče blagoslov

Kaže današnje evanđelje: Isus uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov, pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. Jesmo li zapazili? Isus je izrekao blagoslov. Božja je sila u njemu – ta on je pravi Božji Sin! – ali, Božja je sila i u nama: kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, opečaćeni smo darom Duha Svetoga, mi smo miljenici Božji, djeca Božja, Bog se u nama i po nama želi proslaviti.

Zapazimo sljedeće: molimo li Boga da nam podari ovo ili ono, On će već učiniti po svojoj volji (ne nužno po našoj!), baš kako molimo u Očenašu: budi volja tvoja. Međutim, molimo li Gospodina da nam pomogne napredovati u dobroti, milosrđu i ljubavi, da nam pomogne činiti dobro, ta će nam molitva sigurno biti uslišana. Mi, zapravo, nismo ni svjesni, kolika velika duhovna djela Bog i može i želi po nama ostvariti. Pogledajmo tolike svece. Njihova je posebnost upravo u tome da su povjerovali da mogu izvršiti ono na što ih Bog poziva. I bilo je tako.

Evo, danas Bog svakome od nas progovara: Dajte im vi jesti. Danas i ovoga tjedna mogu i trebam iskazati ljubav, dobrotu susretljivost, praštanje i dobrotu svome bližnjemu, pogotovo onome iz vlastite obitelji i vlastitog okruženja. Mi možemo i trebamo svoje bližnje nahraniti svojom susretljivom ljubavlju.