Srijeda, 16 lipnja

18. nedjelja kroz godinu (A)


RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA


Iz 55,1-3

Prvo čitanje iz proroka Izaije donosi jedinstvenu poemu. Glas prodavača vode podsjeća na uosobljenu Mudrost u Knjizi Mudrih izreka. Slikom svima dostupne vode (55,1-3) prorok počinje opisivati djelovanje riječi Božje; ona je plodna i efikasna (55,10-11), objavljuje misli Božje koje su bitno drugačije od ljudskih (55,8-9).

Samo prihvaćajući tu logiku može se proročku riječ doživjeti kao radosnu vijest, euangelion (LXX 40,9). Ono na što ih prorok poziva nije malo. Naime, u to vrijeme već je na zalazu prva generacija Izraelaca koji su odvedeni u babilonsko sužanjstvo. Ondje su se integrirali, stekli određeni imetak i ne kane se vraćati u Svetu zemlju. Izaija ih uvjerava da sitost koju sada uživaju nije autentična. Uživanje onoga što zaista nasićuje besplatni je Božji dar. Treba imati hrabrosti i vjere krenuti u novi izlazak da bi se to iskusilo. U nastavku prorok će ustvrditi kako Božja ljubav prema Davidu, milosti koje su mu obećane i koje je uživao sada prelaze na cijelu zajednicu Izabranog naroda. Ova „demokratizacija“ karakteristična je za Izaijinu teologiju. Predstavlja poziv zajednici da ispuni povijesnu ulogu usporedivu s onom koju je Gospodin svojedobno povjerio svom sluzi Davidu. Nije Božje spasenjsko djelovanje u naše vrijeme slabije nego u Davidovo doba – kao da Izaija želi poručiti Izraelcima. Potrebno je imati odvažnosti iz prividnih nasićenosti iskoračiti u Božje spasenjsko sada i iskusiti moć Njegove riječi zahvaljujući kojoj će procvasti pustinja.

 

Rim 8,35.37-39

Pavao kliče u Poslanici Rimljanima: ako je čovjek u središtu Božje ljubavi, svaki je neprijatelj nemoćan. Ako Bog nije poštedio ni svoga Sina radi nas – ako je on umro i uskrišen radi nas – onda nitko više ne može podići valjanu tužbu protiv nas. Ne postoji ništa što bi moglo dokinuti krštenikovu povezanost s Bogom. U Kristu, iako nesavršeni i grešni, kršćani žive novi odnos prema Bogu. Jedinstvo s Kristom, u koje se ulazi po krštenju, tvori novu sferu koja obujmljuje kršćaninovo biće. Kristova prisutnost jest područje u kojoj on živi svoje dane i prema njemu upravlja svoje čežnje. S druge strane, ako je Krist dinamička jezgra kršćaninovog života (tj. ako vjernik ne laže sam sebi), onda je nemoguće da kršćanin u moralnom pogledu ostaje stalno na istom mjestu gdje je i prije bio. Njegovo iskustvo vjere postaje svjedočanstvo progresa. Čak i ako padne u grijeh, sasvim je nevjerojatno da bi se netko tko želi živjeti ujedinjen s Kristom u njegovoj ljubavi odrekao mogućnosti za oproštenje koju mu Krist pruža i da ne bi uložio sve snage za početak u ispravnom smjeru. A to je sasvim dovoljno za oproštenje i milost novog početka.

 

Mt 14,13-21

Mnogima je čudo jedino mjerilo religiozne vjerodostojnosti. Treba li vjernik vjerovati u čudo? Što ako nikad ne doživi nijedno čudo? Današnji evanđeoski odlomak preokreće ovo pitanje: je li Isusov učenik sposoban za čudo? Mnogi bi željeli čudo za ispunjenje svojih želja i potreba a potom se najradije okrenuli sebi i vodili svoj život. Evanđelje nam predstavlja ljude drugačijeg stava: nisu htjeli ostaviti Isusa pa makar to značilo krenuti za njim i u pusti kraj, u područje nesigurnosti. Ne daju se odijeliti od Njega. S vječnom iluzijom o ravnoteži između danog i dobivenog učenik stupa pred Isusa: otpusti ih nek’ idu kupiti si nešto za jelo. I ostat će šokiran: dajte im vi jesti! Ne kupovati nego – dajte im vi! Dva suprotna stava: kupiti ili dati! Dakle, glavni problem učenika nije u tome što nemaju hrane nego što – kada bi imali – ne bi davali nego prodavali! Pa i onima koji sve ostavljaju zbog Isusa, sve stavljaju na kocku jer ulaze u pustinju. Isus ide drugačije: treba dati, dati sve što je moguće. Nakon što opisao pokvarenost društva slikom Heroda koji čovjeku Božjem odrubljuje glavu, evanđelist Matej u ovom odlomku na biblijski rječit način predstavlja Boga koji čini započinje nešto radikalno novo. U Isusovo vrijeme bilo je prošireno uvjerenje kako egzodus, izlazak još uvijek nije završen – još uvijek Izrael ne uživa slobodu u Obećanoj zemlji, još uvijek nije izmiren s Bogom. Kada se bude pojavio Mesija, morat će učiniti znamenja preko kojih će se predstaviti narodu upravo u pogledu ovih problema. Isus ulazi u pust kraj a prati ga mnoštvo koje napušta gradove – poput Izraelaca kada su iz egipatskih gradova izišli u slobodu, ka Obećanoj zemlji. U ovom pustom kraju Isus na čudesan način udjeljuje kruh kao što je to nekoć učinio Mojsije u pustinji. Gledajući okupljeno mnoštvo u pustom kraju i njihovu bespomoćnost, Isus proživljava dubok osjećaj sućuti. I kreće u akciju. U stadiju Izraelovog traženja puta u slobodu, u puninu odnosa s Bogom, Isus se predstavlja kao onaj koji je došao spasiti narod svoj od grijeha njegovih i njihovih posljedica. Koliko god se Isusovo čudo umnoženja kruha može činiti neobičnim i nemogućim, ono je odsjaj novog svijeta kojeg Bog započinje usred svoga naroda. Isus je podijelio što je imao, i nasitio sve. Iako je u ruci imao premalo, bilo je dosta za sve. Najavljujući dijeljenjem kruha razdavanje svoga tijela i krvi na križu, Isus očituje identitet novog naroda kojeg okuplja oko sebe. On ima biti kvasac novoga svijeta. Danas na našoj planeti glad i neimaština nije pitanje nestašice nego dijeljenja. Mnogi ostaju u pustinji našeg svijeta gladni. Nasićenje gladnih nije pitanje čuda u matematičkom smislu nego pitanje srca: je li Isusov učenik sposoban za čudo – za dijeljenje? Da, čudo počinje kad moj kruh postaje naš, kruh naš svagdašnji.