2. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Naš je život poziv. Bog nas je pozvao u ovaj život, Bog nas je postavio u ovaj svijet, Bog nas poziva da ga u svom životu slijedimo, poziva nas da budemo dionicima njegove nebeske slave. Međutim, želimo li slijediti Božji poziv, valja nam se odreći drugih putova. Da bismo i danas mogli Božju riječ poslušati i za njegovim pozivom krenuti, pokajat ćemo se za sva svoja lutanja.
- Gospodine, ti si nas pozvao u život. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nas pozivaš da te slijedimo u vjernoj službi Bogu. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš u vječno zajedništvo s tobom. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
U ljudskoj je povijesti zacijelo bilo puno odvažnih pothvata. Evo, zamislimo samo kako je izgledao pothvat otkrića Amerike. Kolumbo i njegovi mornari pretpostavili su da se iz Španjolske može stići do Indije ploveći na zapad. Tako su krenuli s nekoliko krhkih jedrenjaka. I nisu stigli do Indije nego su, i ne znajući, otkrili novi kontinent – Ameriku. Pa i u našim običnim životima bilo je takvih sudbinskih trenutaka. Kad se netko upisuje u određenu srednju školu, već na neki način određuje svoj životni tijek. Kada dvoje mladih započinje svoj zajednički bračni život, ne mogu točno znati što ih očekuje i što će im život sve donijeti. Takvo tjeskobno iskustvo mogli su osjetiti i oni koji su se odlučili otići u drugu zemlju, misleći da je to samo na nekoliko godina. I onda vidimo koliko je život pun iznenađenja. Samo što se nadamo da ta iznenađenja neće biti neugodna.
Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i roda očinskog
Sveto nam pismo veli da je Abram, odnosno Abraham imao već sedamdeset i pet godina kad ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, svoj zavičaj i očinski dom (Post 12, 1-4a). Obećava mu Bog novu zemlju i brojno potomstvo tako da će od njega nastati nov i velik narod. Izgleda stvarno puno. U ono vrijeme biti stranac u tuđoj zemlji bilo je teško. Čovjek nije mogao osjećati nikakvu sigurnost. U ono vrijeme, naravno, nisu postojali zakoni o zaštiti azilanata, o zaštiti manjina, nije bilo nikakvih socijalnih programa. Međutim, Abraham je bio izuzetan čovjek. Ne naziva ga Biblija uzalud ocem naše vjere. Bio je on čovjek u godinama, žena mu je bila nerotkinja. Pa ipak, Abraham se upućuje u zemlju u koju ga Bog poziva vjerujući pri tom da će mu Bog podariti potomstvo. Pavao u poslanici Rimljanima kasnije veli: “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih” (Rim 4,18).
Velik ću narod od tebe učiniti
Bog u svome pozivu ovako obećava Abrahamu: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.” Valja zapaziti sljedeće. Bog poziva Abrahama da ostavi svoj kraj i sve što je do tada poznavao. Velika je to žrtva i veliko odricanje. Međutim, poziv na odricanje nije samo sebi svrhom. Bog poziva Abrahama da napusti svoj dom i obećava mu da će dobiti ne samo zavičaj, nego novu zemlju, da će dobiti ne samo novi dom, nego i brojno potomstvo. Bog Abrahamu daje višestruko više od onoga što od njega traži. Zapravo, Bog samo od Abrahama traži da oslobodi prostor Božjem djelovanju, a onda Bog čini veličanstvene stvari. Znademo dobro kako je povijest dalje išla. Od Abrahama je doista proizišao narod, izabrani Božji narod. Od Abrahama potječu sva obećanja i sva proroštva. Od Abrahama, konačno, po tijelu, ali i po vjernosti proizlazi i Krist, Spasitelj i Gospodin.
Zlopati se zajedno sa mnom
U ovo korizmeno vrijeme uviđamo da je i naš put, Abrahamov put. Doista, nije lako – slikovito govoreći – ostaviti svoj dom i svoj zavičaj. Naime, i suviše smo se udomaćili u svojoj prosječnosti, i suviše smo navikli ugađati sebi, i suviše smo se uputili u to da bude sve po našem, i suviše smo se povezali sa strastima i s grijesima. I sada, kad nas Bog želi od toga otrgnuti i pozvati na nešto drugo, to nas boli. Pa i Pavao priznaje da je koji puta i bolno i teško biti vjeran Bogu (2Tim 1, 8b-10). Tako on u današnjoj poslanici veli svome učeniku Timoteju: “Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje.” Zacijelo se i Pavao osjećao kao Abraham. Ne samo da je izišao iz svoga grada Tarza i krenuo po cijelom ondašnjem svijetu naviještati evanđelje, nego je izišao iz svoga uobičajenog okruženja, bio je odbacivan i preziran zbog Isusa Krista, smatrali su ga otpadnikom i bezumnikom. Naviještati evanđelje za Pavla je koji puta bila patnja. On sam svjedoči: “Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!” (2 Kor 11,25-27). Pa ipak, Pavao je hrabro naviještao Krista unatoč svim nevoljama i protivštinama. A znao je i zašto. Na koncu svoga života mirno i predano veli: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac” (2 Tim 4,7-8).
Mi kao Abraham i kao Pavao
Jednostavna je poruka i pouka za nas ove korizmene nedjelje. Sažet ćemo je u dvije točke.
Prvo. Bog nas poziva na žrtvu. Bog nas poziva da se odreknemo nečega što nam se čini ugodnim i udobnim. Poziva nas, na primjer, da se odreknemo ogovaranja, psovke te nepotrebnih i nepromišljenih riječi. Poziva nas da se odreknemo tvrdoglavosti, samoživosti i sebičnosti. Poziva nas da napustimo pretjeranost u jelu, piću (osobito piću!), pušenju. Poziva nas da se odreknemo ljenčarenja. Poziva nas, naravno, da otvorimo svoj život za druge, da budemo trijezni i marljivi, susretljivi i ljubazni, da budemo vjerni i ustrajni u molitvi, da slijedimo evanđeoski put.
Drugo. Bog nas poziva na odricanje radi nas samih. Odricanje nas otvara za Božje darove. Pogledajmo. Abraham je napustio svoju domovinu, a dobio je puno više nego što je mogao očekivati. Isus se odrekao svoje volje i predao se u smrt na križu, a Bog ga je uskrisio i uzdigao iznad svega stvorenoga. Predokus toga bilo je Isusovo preobraženje pred učenicima, kako nas izvješćuje današnje evanđelje. Tako i mi. Budemo li se odrekli onoga što je loše i grešno, a koji puta i onoga što je nepotrebno, dat će nam Bog puno više od onoga što možemo očekivati. Dat će nam mir, blagoslov, blagost, sreću. Dat će nam da ćemo i sebi i drugima biti na blagoslov. Baš kao što su to bili i Abraham i Pavao i toliki veliki ljudi. Jer prava sreća i pravi mir i pravo blaženstvo dolazi samo od Boga.
