2. nedjelja došašća (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Božja nam riječ pripovijeda o nevjerojatnim stvarima, o kojima ne bismo mogli ni sanjati. Bog u pustinju dovodi potoke, on razdvaja more, on daje da iz natrulog panja izraste mladica koja postaje snažno stablo. Bog od grešnika čini pravednika. Sve je moguće onima koji vjeruju. Gospodin nam je sve bliže. Zazovimo njegovu snagu da budemo dostojni ovih svetih otajstava!

• Gospodine, ti nas k sebi privijaš u svojoj beskrajnoj ljubavi. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si jači od svih poteškoća i prepreka u našem životu: Kriste, smiluj se!
• Gospodine, onima koji ti se svim srcem vrate, obećavaš svoj mir: Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za mene, kontinentalca, bilo je zanimljivo gledati kako se u Dalmaciji sadi vinova loza. Izgleda nevjerojatno. Napravi se procjep u kamenu, naspe zemlje, usadi cijep loze i to bi uglavnom bilo sve, barem kako se to nevještom oku čini. Da se na takav način može zasaditi i uzgojiti vinograd? Izgleda nevjerojatno. Pa ipak u tim naizgled nemogućim uvjetima loza se razvije, vinograd se rašiti i eto grožđa i eto vina – i to kakvog vina! Stvarno nas Božja priroda uvijek tako iznenađuje. Mnoge smo takve primjere susreli već u osnovnoj školi.

Isklijat će mladica

Prorok Izaija nam donosi sličan primjer (Iz 11, 1-10). Evo slike. Veliko silno drvo sasječeno. Do korijena. Do panja. Nikada više njegova ponosnog uzdizanja. Međutim, gle! iz panja niče mladica. I raste puno brže nego obična mladica – jer ova ima razgranano korijenje. Za proroka je to slika obamrlog Davidova kraljevstva. David je bio najznačajniji židovski kralj. Kada je kraljevstvo nakon njega sve više slabilo i kada je, na koncu, cijelo kraljevstvo bilo poharano, a najveći dio pučanstva odveden u prognanstvo, u narodu je stalno tinjala svijet o Davidovu kraljevstvu koje se ima obnoviti. I kad je narod bio najviše potlačen, kad je izgledalo da od Davidova kraljevstva ništa nije ostalo, prorok govori o Jišajevu panju (a Jišaj je bio Davidov otac). Veli: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva…” Prorok govori o tome kako će se narod vratiti iz prognanstva i kao će opet imati svoje kraljevstvo. Međutim, Izaija gleda još dalje. Govori zapravo o mesiji koji će uspostaviti Božje kraljevstvo, ono koje će zauvijek ostati.

Na njemu će Duh Gospodnji počivat

Mesija će biti posve drugačiji kralj. Veći i bolji čak i od Davida. “Na njemu će Duh Gospodnji počivat”, veli Izaija, “duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg”. To su osobine pravoga Kralja, Mesije, Krista Gospodina. To je velika poruka nade. Unatoč tolikoga zla u svijetu, tolikih nepravdi, tolikih ludosti i tolikih grijeha, Krist donosi i mudrost i umnost i savjet i jakost…

Vuk će prebivati s jagnjetom

Bog po Kristu čini ono što izgleda nevjerojatno. Prorok Izaija uzima neobičnu sliku. Veli, u Mesijine dane, “vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a dječak njih će voditi.” Duh Isusa Krista može promijeniti ljude i svijet. Samo on. Gdje god se nalazi neki drugi duh, tamo je nesloga, mržnja, zavist, tamo su otmice i nasilja, tamo je bezobzirnost, tamo je svaka vrsta nepravde, tamo je rat. Krist svojim duhom može i hoće preobraziti cijeli svemir.

Obratite se

Zato nam danas poručuje Ivan Krstitelj (Mt 3, 1-12): “Obratite se! Ta približilo se kraljevstvo nebesko!” Time se rast mesijanskog Kraljevstva, Kraljevstva Božjega, stavlja u naše ruke. Prisjetimo se. Duh Isusa Krista počinuo je i na nama po svetim sakramentima. Mi predstavljamo Krista u ovome svijetu, što više mi smo “krist-jani”! Na nama je počinula Božja snaga i Bog nas čini kadrima donositi i pronositi njegovo Kraljevstvo. Kada je naš kršćanski život u pitanju, valja na umu imati slijedeće.

Prvo. Ne trebamo se uopće plašiti svojih slabosti niti biti malodušni zbog naših grijeha, naše nedosljednosti i naših slabosti. Ne govori li prorok da iz natrulog panja može i treba izrasti snažna mladica? Ne trebamo nikad pomisliti da je sve propalo. Ako smo i stotinu puta pogriješili, trebamo po stotinu i prvi puta započeti činiti dobro. Ako smo i stotinu puta radije tražili svoju ugodu nego da smo izvršavali zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ipak ćemo i po stotinu i prvi puta započeti ljubiti Boga svim srcem, a bližnjega kao sebe same. Velika je Božja snaga u onima koji ga traže, koji mu se predaju, koji mu povjeruju. Jer, Bog je uvijek jači od svakoga grijeha, od svake slabosti i od svake zle sile. Ta Bog i od mrtvih uskrisuje. Bog i mene može posvema, totalno preobratiti. Samo on daje snagu.

Drugo. Prorok veli da će na koncu Bog uspostaviti pravo. Zato se ne trebamo bojati ljudskih sudova. Grešnici smo? To znamo i to priznajemo pred Bogom. Pokušali smo činiti dobro pa je po zlu krenulo ili je krivo protumačeno? Bog vidi i zna. Iskreno se trudimo za neko dobro, a to kao da nema odjeka u srcima drugih ljudi. Bog zna i Bog vidi. Čini nam se da je moderno društvo zasađeno na nekim krivim temeljima kao što su potrošnja i užitak po svaku cijenu, kao što je egoizam i bezobzirnost prema drugima, čini nam se da su bez izgleda pokušaji da se u naše obitelji, u naše društvo zasade mladice ljubavi, strpljivosti, vjernosti, uzdržljivosti, praštanja, ljubavi? Ne bojmo se. Bog će već provesti svoj naum o Kraljevstvu Božjem. Zato, mudro je i korisno i dobro biti na Božjoj strani, ma kako to izgledalo bezizgledno. Ne bojmo se nikakvih ljudskih sudova. Činimo dobro, radi dobra, radi Boga, radi toga što to jedino ostaje i preostaje – sve do vječnosti.

Treće. Izaija govori o pomirenju, a Ivan o obraćenju. To, naravno, ovisi o nama, o svakom pojedinom od nas. Hoće li našim ulicama, slikovito govoreći, lutati čopor vukova ili lavova ili će, opet slikovito rečeno, to biti stado ovaca koje će u miru živjeti sa svim ostalima, ovisi samo o nama, odnosno o tome koliko dopuštamo Duhu Božjemu, Duhu Isusa Krista, Duhu Svetome da djeluje u nama i po nama. Samo o svakom pojedinom od nas ovisi hoćemo li jedni drugima biti vukovi i ovce. Čeznemo za dobrotom, mirom, ljubavlju, razumijevanjem. Čeznemo za društvom bez nasilja, bez mržnje, bez bezobzirnog iskorištavanja. Na nama je da ga, po Duhu Svetom, i ostvarujemo. Ako je Bogu moguće iz natrulog panja uzgojiti snažnu mladicu, ako mu je moguće pomiriti nepomirljive zvijeri, onda mu je itekako moguće – do čega mu je i stalo, jer su ono bile tek slike – sve nas učiniti podatnim oruđem svojega Duha po kojem on i može i hoće svijet preobraziti, dok Krist ne bude sve u svemu.