Utorak, 18 siječnja

2. nedjelja došašća (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Došašće je vrijeme nade. Bog nam danas na poseban način progovara kako njegova dobrota i njegova ljubav pobjeđuju svako zlo. Bog nam poručuje kako smo i mi pozvani pridonijeti rastu njegova kraljevstva. Želi da budemo suradnici u njegovu djelu spasenja. Ispitajmo se koliko smo mi pridonosili da u nama i među našim bližnjima uzraste sve što je dobro i plemenito.

  • Gospodine, ti nas pozivaš na radost zbog pobjede tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim rođenjem ostvario si naše nade. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas i danas pozivaš da budemo nositeljima tvoje blage vijesti i suradnicima u rastu tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ima životnih prigoda kada i najhrabriji pomalo gube nadu, kada samo oni koje smatramo ludima misle da će sve dobro završiti. Događa se tako, na primjer, da su odnosi unutar obitelji duboko poremećeni i to godinama, pet, deset, petnaest godina i to bez ikakva napretka. I onda ljudi jednostavno dižu ruke. Vele: “Pokušali smo sve – i ne vrijedi. Onda se ipak nađe netko tko ne gubi nadu, a onda se iznenada nešto dogodi i – gle: sve se riješi na najbolji način.


Djeca se tvoja sabiru


Danas nam prvo čitanje (Bar 5, 1-9) donosi takvu jednu povijesnu okolnost. Židovski je narod bio – ljudski gledano – do kraja poražen i ponižen. Izgubili su svoju državu, njihovi gradovi i njihove su svetinje razrušeni, narod je razasut u prognanstvo. Pomalo su zaboravljali svoj drevni hebrejski jezik i prihvaćali aramejski. I tako je to trajalo oko sedamdeset godina. Većina onih koji su došli iz njihove Domovine, bili su već mrtvi. Tko još može vjerovati u neku važniju promjenu? Pa ipak, prorok kliče: “Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć’ se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.” Znademo iz povijesti Izabranog naroda: upravo se tako dogodilo. Nakon sedamdesetogodišnjeg izgnanstva, narod se vratio u svoju domovinu. Možda njihova domovina nije imala onakvu političku snagu kao u vrijeme njihovih najslavnijih kraljeva, ali narod se vratio duhom jak, obogaćen iskustvom milosrdnog Boga kojemu više vrijedi skrušeno srce nego silne izvanjske žrtve.


Pripravite put Gospodinu


Ivan Krstitelj također vraća nadu (Lk 3, 1-6). U njegovo vrijeme narod je žudno iščekivao Mesiju, Spasitelja, to više ga je iščekivao, što je više osjećao težinu jarma rimskih osvajača. To više je iščekivao Spasitelja što je više vidio kako se u njihovoj domovini šire poganski običaji i kako su samouvjereni i umišljeni predstavnici rimske vlasti. I onda Ivan uzima riječi baš iz današnjeg proročanstva govoreći da Gospodin, Krist, Spasitelj, dolazi. Potrebno je samo pripraviti mu staze. Slika je to. Naime, u ono vrijeme loših cesta (tek su Rimljani počeli sustavno graditi ceste) putovi su se proširivali i poravnavali kada je imao proći kakav velikodostojnik. Tu sliku uzimaju i prorok i Ivan, da navijeste dolazak Krista Spasitelja.


Proglas današnjoj Crkvi


Dvostruka je poruka danas za nas. Prva se nalazi na početku prvog čitanja. Veli: “Kliči od radosti… viči od veselja…” Što reći? Slobodno možemo reći da nam je i u Crkvi i u domovini potreban ovaj poklik. U ovom razdoblju naše povijesti nekako smo sve više podložni malodušnosti. Zabrinuti smo i za svoje zdravlje i za svoju budućnost, budućnost naše obitelji, budućnost naše regije, budućnost naše domovine. Zabrinuti smo i za Crkvu. Tako će biskupi i svećenici često jadikovati kako je premalo svećenika i redovnika, vjernici će se rado zgražati nad nemoralom nekih društvenih datosti, sredstava javnog priopćavanja… Plašimo se bolesti, starosti, nezaposlenosti, siromaštva… Plašimo se promjena klime… U tome se smislu često i rado javljaju zloguki proroci koji govore o propasti društva, države, vjere i morala… Međutim, Božja nas riječ poziva da kličemo i da se veselimo. Veli: “Gospodin je sa mnom kao snažan junak… Ako je Bog za nas, tko će protiv nas…” Bog veli da nas je urezao u dlan svoje ruke, da smo njegovi. Tepa nam da smo crvići i ličinke… I upravo su to i shvaćali i duboko proživljavali svi sveti. Prisjetimo se samo blažene Majke Terezije! Ona koja je vidjela toliku bijedu, uvijek je naviještala radost spasenja, uvijek je vedro gledala u budućnost, znajući da od Boga sve dolazi i da Bog želi sve dobru voditi, naravno, uz našu suradnju. To je poziv i za nas ovoga došašća, ovih božićnih blagdana.

Druga je poruka: “Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!” To je temelj. Ne možemo iščekivati blagdan Gospodnjeg rođenja opterećene savjesti, nemirna duha, rastrojena života. Pripraviti put Gospodinu, naravno, znači izmiriti se s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom. Što me to na poseban način tišti. Gdje je zakazala moja iskrenost i dobrota. Možda nisam imao vremena za Boga? Možda nisam ni primijetio kako sam zapostavljao onog svoga najbližeg? Možda sam zapao u neku ovisnost? Možda sam ustrajavao u nekom grijehu? Potrebno je ispitati vlastitu savjest, vlastiti život. Potrebno je odreći se svakog grijeha i svake sjenke grijeha. Potrebno je povjerovati da i u meni Bog može učiniti velike stvari. I – gle! Osjetit ću u sebi novi život, osjetit ću u sebi Božju radost. I bit ću na radost i na blagoslov svima s kojima živim.