Utorak, 17 svibnja

2. nedjelja po Božiću: Svjetlo istinsko


Čitanja: Sir 24,1-3.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18


U vremenima jednoumlja učili su nas kako je čovjek svemoćan: probija brda, ukroćuje rijeke, podlaže sebi sve prirodne sile, otkriva tajne svemira, tako da njegovu napretku nema kraja. Ukratko, čovjekov bi razum bio središte svega i najjača sila u svemiru. U današnje se vrijeme uz razum i napredak sve više naglašava da bi čovjekova sloboda bila najviše mjerilo. Od prvih mjeseci njegova života čovjeku bi trebalo omogućiti da se razvija u smjeru u kojem sâm to želi. U tome smjeru, primjerice, idu zahtjevi da se brakom proglasi zajedništvo osoba istoga spola. U tome smislu netko bi mogao zahtijevati da se zakonom dopusti uživanje teških droga – jer to netko u svojoj slobodi želi. Konačno u najnovije nam se vrijeme u ovom potrošačkom društvu nameće užitak kao pokretač potrošnje. Tako reklame vrište: „Više – jače – brže – povoljnije – adrenalin!“

A, evo, Biblija u središte društva i svemira ne stavlja ni čovjekov razum, ni njegovu slobodu, niti njegov užitak. U proslovu Ivanova evanđelja čitamo kako je u početku bila Riječ koja je u Bogu i po kojoj je sve. Ta riječ – Božji Sin – predstavlja se kao svjetlost: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet; bijaše u svijetu, i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ Biblija, dakle, naglašava da je apsolutno središte i prapočetak svega jedino Bog. On stvara čovjeka, on mu daje razum, slobodu i sposobnost da mudro upravlja zemljom. Međutim, Bog je ostavio čovjeku mogućnost izbora. Tako čovjek može u središte svega umjesto Boga staviti samoga sebe: svoj razum, slobodu ili vlastiti užitak. I, što se događa? Razum bez savjesti stvorio je, primjerice, atomsku bombu. Sloboda bez etičkih normi može odvesti u strašne ovisnosti, a užitak u potrošačkom društvu tek čini čovjeka praznim, jer neprestana potrošnja ne može ispuniti beskraj ljudske duše. Gandhiju se pripisuje definicija onoga što može upropastiti našu civilizaciju: „Bogatstvo bez rada, uživanje bez savjesti, znanje bez karaktera, posao bez morala, znanost bez ljudskosti, religija bez žrtve i politika bez načela.“ O tome govori evanđelje: oni koji su primili Boga, dobivaju moć da postanu djeca Božja. Kad je čovjeku Bog i Božji zakon (kao npr. ljubav, dobrota, praštanje, spremnost na žrtvu) u središtu života, onda on zadobiva posebnu draž i ljepotu. Takvi ljudi – unatoč životnim tegobama – u svojoj duši osjećaju duboki mir, onaj koji dolazi od ljubavi koja jedina može ispuniti bezdane našega srca. A prava ljubav je, naravno, “velikodušna, dobrostiva, ona ne zavidi, nije nepristojna, ne nadima se, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ona sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. To je svjetlost kojom nas Bog želi prosvijetliti. Sve drugo jest cvijet koji vene i dah koji prolazi.