Žena, muškarac, žrtva

Žrtva se manifestira konkretno. Njezina teška zahtjevnost javlja se kao spoznaja da se sve ono što se govori i obećava mora jednom i učiniti. Ako se ne učini žrtva će biti prijevara ili laž. Uvijek može postojati spremnost na žrtvu koja će se morati dokazivati konkretnim činom i dijelom.

U odnosu muškarca i žene ponekad postoji pretjerivanje i megalomanija u onome što se obećava kao žrtva ako se bude trebalo ili moralo. Učinit ću za tebe sve je dobar način da se pridobiju simpatije i ljubav. Može postojati i dobra volja i iskrena želja da se žrtvuje. Ali tek će konkretan život i njegove okolnosti pokazati iskrenost nečijeg obećanja da će učiniti sve. Zna se dogoditi da se od žrtve pobjegne ili da se za nju nema hrabrosti, čime se obećanje učinit ću za tebe sve pretvori u bezočnu laž i licemjerje.

Primjetno je u evanđeljima recimo kako se Isus rijetko ili gotovo nikad ne hvali što će on učiniti. Povremeno i apostolima zabranjuje govoriti o njegovoj žrtvi. Duboko je svjestan svog poslanja, ali se ne hvališe na sav glas o svojoj muci i uskrsnuću. Smije li se reći da je Isusov pristup vlastitoj žrtvi realan i u skladu sa stvarnošću?  Njegova kolebanja i sumnje (ako je moguće da ga mimoiđe kalež, uzvik s križa Bože moj zašto si me ostavio) manifestiraju da je bio svjestan težine obećanja koje je trebao ispuniti. Isus je jedan od rijetkih koji je ispravno shvaćao što znači žrtvovati se za drugog i koliko to može biti zahtjevno, do mjere gubitka vlastitog života.

Kada je riječ o žrtvi uvijek je lakše obećati nego ispuniti. Odnos muškarca i žene uključuje mogućnost ili zahtjev žrtve. Nemoguće je izgraditi zajedničko povjerenje i stabilnost bez konkretnih žrtvovanja. Konkretna žrtvovanja mogu biti izvor bliskosti, ali mogu i narušiti izgrađeni odnos jer je teško ili gotovo nemoguće „izračunati“ tko je više žrtvovao. Muškarac i žena ponekad su u napasti da izračunaju cijenu žrtve i time je njihov odnos osuđen na neuspjeh ako se hladnom matematikom računa cijena žrtvovanog.  

Ja sam se žrtvovala i rodila dijete, ja se žrtvujem i zarađujem odrekao sam se nečega drugog radi tebe i djeteta su računice koje se pretvaraju u optužbe i prigovore. Uskoro se neće govoriti o tome tko je koliko žrtvovao nego će se s puno gorčine raspravljati o tome tko je koliko izgubio i odrekao se radi onoga drugog.

Žrtva se ne može izračunati brojevima, niti je njezina narav da bude takva da je se plaća ili kupuje. Ona je slobodna odluka i slobodno odricanje radi dobra drugoga i ostavljanje po strani vlastitog egoizma. Žrtva kao odricanje od sebe se ne može generalizirati jer su muškarac i žena različiti i njihovo žrtvovanje je istovremeno i različito, ali i međusobno povezano.  

Pokušati do kraja napraviti selekciju žrtvovanja u braku uskoro će dovesti do sukoba i nerazumijevanja jer je nemoguće izračunati koliko se netko žrtvovao za nešto ili nekoga. Onaj koji se žrtvovao i onaj zbog koga se netko žrtvuje nerijetko imaju suprotstavljene rezultate i podatke o veličini i cijeni žrtve.

Dok je Isusova žrtva specifična po svojoj vjerničkoj i teološkoj dimenziji ona ostaje žrtva jednoga za mnoge, žrtva pojedinca za grupu ili zajednicu, bračna žrtva je obrnuta. Ona je žrtva zajednice sastavljene od njih dvoje za jedno. Muškarac i žena se zajedno žrtvuju kao brak kako bi i jedno i drugo kao osobe imale koristi i blagodati od zajedničkog žrtvovanja.

Jedna od osobitih dimenzija žrtve u braku je njezina konkretnost u nekom stvarnom činjenju. Odatle je ona i teška i neugodna jer i muškarac i žena znaju da obećanje da će se žrtvovati jedno za drugo uskoro može doći kao izrazito konkretan zahtjev da se obećana žrtva ispuni. Konkretna bolest bračnog druga može biti jedan takav zahtjev. Iznenadni gubitak posla i nemogućnost da se doprinosi za obitelj može biti dio žrtve koju mora podnijeti onaj koji radi jer se drugi ne osjeća korisnim.

Žrtva i žrtvovanje u braku nije taksativno niti ga je moguće predviđati i prema tome onda obećavati za što će se netko žrtvovati ili neće. Muškarac i žena ne mogu predvidjeti koliku će žrtvu od njih tražiti njihov brak i bračni život. Od nekih će brak zahtijevati skoro pa nemoguće žrtvovanje, od nekih neće i tražit će manje žrtvi.

Bi li brak i bračni život bio lakši i podnošljiviji kad bi se moglo predvidjeti kakve će se žrtve tražiti od muškarca i žene? Bi li brak bio ispunjen kada bi mogli matematički izračunati koliko se postotaka netko od njih žrtvovao tako da oboje budu zadovoljni kada se ispostavi da su u jednakoj mjeri prema izračunatim postotcima žrtvovali za brak i bračni život?

Isusova spremnost na žrtvu bila je u okvirima ljudske stvarnosti, a to znači da se Isus ljudski gledajući bojao žrtve i njezine zahtjevnosti i njezine konkretnosti. Nema ništa privlačnog i herojskog i atraktivnog u bičevanju i razapinjanju na križ. Isusova žrtva manifestira jednu od temeljnih osobina žrtve: ona je uvijek teška, neugodna i strašna i čovjek se po mogućnosti od nje sklanja.

Isusov život u kratkom periodu od hapšenja do umiranja pokazuje da o žrtvi ne treba imati iluzija. Žrtva je uvijek strašna i bolna i u njoj nema ljepote i uzvišenosti. Mučna je i tegobna. Patnička i ispunjena boli. Tek kasnije Isusova žrtva dostiže uzvišenost i herojstvo u uskrsnuću, ali sama žrtva nije bila ništa drugo doli put krvi, mučenja i zlostavljanja.  Otprilike kao što je prorok Izaija opisuje u pjesmi o sluzi Jahvinom na kojem nema ljepote niti sjaja, kome je lice neljudski unakaženo do neprepoznatljivosti.

I bračno žrtvovanje je ponekad mučno i bolno, može biti čak i patničko. Nije prekrasno. Nije lijepo. Nije ugodno. Mučno je i slama muškarca ili ženu kada se javlja kao konkretan zahtjev da se za nekoga žrtvuje. Čini se laganim obećati kako će se netko brinuti o drugom kada za to dođe vrijeme. Kada dođe konkretan trenutak žrtvovanja hoće li se obećanje ispuniti? Hoće li jedno od njih dvoje biti spremno presvlačiti, kupati i hraniti svoga muža ili suprugu, učiti ga da ponovo hoda, provoditi vrijeme s njim ili s njom u bolnici, previjati ranu nakon operacije, podnositi teret brige za teško bolesno dijete uz sve druge obveze na poslu i poslove u kući? Potrebno je puno snage, volje, strpljivosti i Božje milosti da se čovjek u braku ne slomi pod teretom žrtvovanja i teretom nerazumijevanja okoline koja žrtvu ne primjećuje i ne cijeni.

Uz to se zna javiti i pomalo opterećujuće pitanje: Zašto se žrtvovati, koje podsjeća na onaj Isusov uzvik s križa: Bože moj, zašto si me ostavio. Treba izbjegavati površne i uopćene formulacije o potrebi žrtvovanja i ljepoti žrtvovanja i možda istaknuti onu njezinu neugodnu i mučnu stranu kada se žrtva javi kao konkretna situacija i zahtjev u braku gdje se sva obećanja sudaraju sa stvarnim životnim poteškoćama i mukama. Svaka obećana žrtva ako se obećanje drži do kraja javit će se kao konkretna stvarnost, kao patnja, kao bol, kao muka, kao odricanje u svakodnevnom bračnom životu. O tom konačnom ishodu obećanja da će se žrtvovati uvijek treba voditi računa i biti svjestan da će žrtva biti vrlo konkretna i opipljiva i da će tražiti i fizičko i duševno sudjelovanje koje će biti zahtjevno i teško.

Muškarac i žena u braku htjeli ili ne htjeli morat će uvijek računati na tu konkretnost i svakodnevnost žrtvovanja za svoj brak i jedno za drugo. Odatle proizlazi da je brak i bračni život (što god o tome mislili drugi koji imaju pravo na vlastita mišljenja i stavove) jedan od najtežih i najzahtjevnijih načina života (koji ima i svoje radosti i zadovoljstva) jer se obećanje žrtvovanja nepredviđeno javlja kao konkretna situacija u životu na koju se ne računa i ne predviđa, kao što je recimo iznenadna bolest muža ili žene koja sve mijenja i traži promjenu cjelokupnog bračnog života.

Nikada ne treba smetnuti s uma konkretnost i svakodnevnost žrtve i žrtvovanja. Zbog zaborava svakodnevnosti žrtvovanja i pretjerane megalomanije da će se žrtvovati sve odmah i sada bez razmišljanja i promišljanja, bračno žrtvovanje zatiče muškarca i ženu nespremne za žrtvu ili u strahu i nevjerici od tolike žrtve i njezinih zahtjeva. Može biti utješno da je se i Isus bojao i smrti i umiranja u konkretnoj situaciji žrtvovanja počevši od krvavog znoja do molitve da ga mimoiđe kalež patnje.

Strah pa i bježanje pred zahtjevima bračnog žrtvovanja događa se jer se ne sudjeluje i odbija djelovati u svakodnevnim bračnim žrtvovanjima koja nisu mučna ni strašna, a muškarca i ženu pripremaju za ozbiljnije i teže bračne zahtjeve. Čini se da je svakodnevno i ne preteško bračno žrtvovanje potrebno da se kasnije nosi s onima koja će biti zahtjevnija kao što se Isus svakodnevnim žrtvovanjem i odricanjem spremao za strahotu muke i križa.

Svaka i pa najmanja žrtva koje se od nas traži i koju obećamo ispuniti uvijek će na kraju doći kao vrlo konkretan i stvaran zahtjev da nešto učinimo ili se odreknemo. Ponekad zaboravljamo konkretnost žrtve i dajući velika i nemoguća obećanja zaboravljamo ispuniti svakodnevna i konkretna žrtvovanja koja nas pripremaju za žrtve koje će u budućnosti možda biti puno zahtjevnije i od nas će tražiti puno više.

Žrtva će uvijek biti na kraju konkretna i stvarna, praćena mukom, strahom i sumnjama i tek kasnije, možda na kraju zajedničkog bračnog života razotkrit će se njezin pravi smisao kao što su se i strahote učinjene Isusu u muci i razapinjanju razotkrile u njegovom uskrsnuću, kao nemoćni ali užasni pokušaji mučenja i zlostavljanja da se zaustavi spasenje i otkupljenje čovjeka.

Brak i bračni život uvijek će biti i prostor i vrijeme žrtve i žrtvovanja jedno za drugo. Žrtve i žrtvovanja koje se neće možda moći uvijek razumjeti i do kraja prihvatiti jer će trebati čekati susret s Isusom s one strane u vječnosti da bi se dobilo zadovoljavajuće objašnjenje zašto se netko u braku morao toliko žrtvovati i trpjeti. Bračna žrtva nije samo konkretna i nemoguća za izračunati ili platiti i naplatiti. Ona je otajstvena jer su neke njezine dimenzije neobjašnjive, neprihvatljive i nepodnošljive bez pogleda na muku, križ i uskrsnuće. U bračnom žrtvovanju ima nešto prisutno od božanske žrtve. Odnos kroz koji se muškarac ili žena odriču svojih privatnih egoizama kako bi se kao jedno tijelo žrtvovali za svoje zajedničko dobro i zajedničku budućnost.