23. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

23. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Giotto


Uvod i pokajnički čin


Iako je čovjek biće obdareno razumom, ipak ćemo jedni drugima često uputiti prigovor kako ne razmišljamo. Pri tome se, naravno, ne radi o tome da netko ne bi uopće razmišljao, nego time želimo reći da netko ne razmišlja dovoljno, ili, još bolje, da ne razmišlja o bitnim stvarima. Tako se često događa da čovjek razmišlja samo o užicima ili o poslu a ne razmišlja o vlastitom zdravlju ili o vlastitoj obitelji. I onda griješimo protiv Boga, bližnjih i protiv nas samih. Danas nam Isus govori kako nam ponekad treba sjesti i proračunati što nam je činiti. Upravo to želimo učiniti na početku ove svete mise. Zastat ćemo na trenutak, zamislit se nad svojim grijesima i propustima, zamoliti Gospodina za oproštenje, da bismo tako mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si nas stvorio razumne i slobodne. Gospodine, smiluj s!
  • Kriste, ti nas pozivaš da svoje misli i svoje srce usmjerimo k dobru. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti pokazuješ svoju dobrotu i strpljivost kada nerazborito odlutamo od tebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Možda smo se upravo u zadnjih desetak godina osvjedočili kako je izuzetno važno dobro razmisliti u nekim trenucima. Možda smo na tuđem, a možda, nažalost, i na vlastitom primjeru naučili što znači nepromišljeno ući u kredit, staviti svoj potpis na jamstvo za nečiji kredit ili što znači staviti hipoteku na vlastitu kuću… Stvarno, valja dobro razmisliti prije nego što čovjek sjedne za upravljač automobila i važno je razmisliti o načinu na koji vozimo. Čovjek može teško pogriješiti ako zanemari školu, propusti dobar posao. Zna se dogoditi i to da se zbog nepromišljenosti i brzopletosti ozbiljno naruši bračni i obiteljski sklad. Brzopleta i kriva riječ u krivo vrijeme može prouzročiti puno zla…


Sjesti i proračunati


Isus nam danas upravo to govori. Važno je da čovjek u ovoj sveopćoj trci zna zastati, sjesti, zamisliti se i, da tako kažemo, proračunati što čini i što bi trebao učiniti. Izgleda da živimo u vremenu kad se više cijeni brzina nego promišljenost i razboritost. Međutim, upravo nas nepromišljenost može dovesti u zabludu, ali nas i skupo koštati. Ako je važno dobro razmisliti što učiniti glede posla, kredita, kuće, onda je još važnije razmisliti o tome kako usmjeriti vlastiti život. Izuzetno je važno sagledati što je u vlastitom životu bitno, prvotno i temeljno. U tome smislu nam Isus danas progovara o tome što je stvarno važno u životu i oko čega se prvenstveno treba starati.


Ostaviti i mrziti oca i majku?


Nakon što smo čuli današnje Isusove riječi (Lk 14, 25-33), možda smo i mi u opasnosti da ih prebrzo i nepromišljeno proglasimo nerazumnima. Prisjetimo se što je rekao: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ Kako to mrziti oca i majku…? Recimo odmah da je Isusova riječ „mrziti“ ovdje uzeta da se naglasi kako je nasljedovanje Isusa najvažnije od svega. Ne radi se o tome da bi nas Isus pozvao na mržnju prema bilo kome. Radi se jednostavno o tome da Isus službu evanđelju stavlja na prvo mjesto. Međutim, ako i to priznamo, ipak nam nekako izgleda pretjerano da čovjeku njegova obitelj treba biti manje važna od njegove vjere. Možda bismo se složili da ta Isusova riječ vrijedi za neke posebne ljude, svećenike, redovnike i redovnice, misionare… Pa ipak, Isus tu riječ govori svima i ta je riječ, vidjet ćemo, i razumljiva i mudra. Pogledajmo.

Prvo. Zar nije nama ljudima razumljivo da će čovjek ostaviti oca i majku i osnovati obitelj daleko od roditeljskog doma? To može biti bolno, ali nam je to i razumljivo i normalno. Slično tome će čovjek zbog posla biti možda mjesecima odvojen od obitelji. To je još teže, ali i to je ono što se redovito događa npr. mornarima. I to možemo razumjeti. Eto, vidimo kako ono što izgleda nedodirljivo, kao što su obitelj i roditeljski dom, u životu ustupa mjesto nekim drugim nužnostima.

Drugo. Bog ponekad od nas traži velike žrtve. Stvarno, ima ljudi koji zbog svoje vjere puno trpe. Zašto Bog to traži od čovjeka? Zašto Bog dopušta da njegovi vjerni pate baš zato što su vjernici? Konačno, Bog je dopustio da i njegov Sin, Pravednik, prođe patnju i smrt. Zašto? To je otajstvo, to je tajna. Veli današnje prvo čitanje (Mudr 9, 13-18b): „Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? (…) Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?“ Mi, dakle, jednostavno ne možemo razumjeti Božje naume s našim životima. Trebamo jednostavno povjerovati da moramo uvijek vršiti zapovijedi unatoč nejasnoćama, nerazumijevanju okoline, unatoč nevoljama. Isus nas poziva da Božji zakon, stavimo njega na prvo mjesto. Doslovno iznad svega. Baš kao što je on, Isus, volju svoga Oca stavio iznad svega. Bog se tako postavlja. Nudi nam samo dvije mogućnosti: ili da njega, Boga, stavimo iznad svega, ili da mu posvema okrenemo leđa. Nema sredine. To je ono kao u nekim kartaškim igrama: „Uzmi ili ostavi“. Samo tako i nikako drugačije. U čemu je još otajstvo? U tome da mi nikad ne možemo Bogu dati više negoli on nama. Upravo onako kako se dogodilo Isusu. Vjeran svome Ocu Isus je podnio muku i smrt, ali je onda slavno uskrsnuo da bude Gospodar cijelog svemira, „da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,10).


Ne rob, nego ljubljeni brat


Ako se čovjek prevari pa smatra da mu je u životu važniji posao, uspjeh, zarada, užici, a pri tome zaboravi na Božje zapovijedi i na Božji poziv, onda nužno doživljava razočaranje. Jer, što god mi pretpostavili Bogu, sve to ovako ili onako, prije ili kasnije propada, ostavlja nas i tek onda postajemo siromasi. Zar nam je potrebno govoriti o izgubljenom zdravlju, o gorčini zbog toga što nas stvari ovoga svijeta ne mogu ispuniti. Bog je kao sol u hrani: ako njega imamo, sve nam je ukusno i prikladno.

Zaključiti možemo mišlju iz današnjeg drugog čitanja (Flm 9b-10.12-17). Pavao sokoli Filemona da svoga odbjeglog roba Onezima primi natrag, ali ne više kao roba, nego kao ljubljenoga brata. Upravo to Bog nama čini. Poziva nas da mu služimo, da budemo spremni odreći se nekih svojih vrijednosti, a on će nas primiti ne više kao svoje sluge, nego kao sudionike u nebeskoj slavi Kristovoj, kao ljubljenu braću i ljubljene sestre Kristove. Time nas Bog i može i hoće obdariti. Zato nam valja sjesti i proračunati što je za naš život stvarno važno, a što tek trava koja danas jest, a sutra se u peć baca.