Ponedjeljak, 24 siječnja

26. nedjelja kroz godinu C

frans-francken


Čuli smo u prvom čitanju kako prorok Amos (Am 6, 1a.4-7) nastavlja prenositi Božje optužbe. Priznajem iskreno da se ježim kad se sjetim Riječi kojom je završilo prvo čitanje prošle nedjelje: slušajte ovo vi što gazite i satirete uboge, kupujete siromahe za sandale – DOVIJEKA NEĆU ZABORAVITI NIJEDNOGA DJELA VAŠEGA (Am 8,7)! Bog dovijeka neće zaboraviti… 

Mi puštamo riječi da nam prođu pokraj ušiju, ali Bog neće propustiti ni jednu jedinu. Bilo je čak i ljudi čiju je riječ Bog pazio da ne padne na zemlju nego da se obistini. A kako tek gleda na jadnike i siromahe?! Neće zaboraviti nijedno djelo onome tko ih tlači i iskorištava! 

Danas Isus govori o bogatašu i Lazaru (Lk 16, 19-31). Pričica nam je poznata; zgodna je, ispočetka malo otužna, a na kraju – happy end! A što ćemo s njom i s njezinim happy end-om? Hoćemo li reći strpite se vi siromasi, bogalji, invalidi, siročići – strpite se jer tamo gore će vam biti super, dospjet ćete u sigurno i toplo krilo Abrahamovo; strpite se..? Tako govoriti značilo bi nuditi bolnicima opijum, anesteziju. Nažalost, kroz povijest propovijedanja Evanđelja i tako se radilo. Strpite se, podnosite! (ta, siromašku na koncu ni ne preostaje ništa drugo nego da šuti, da se pokunji i pokori!) 

Što želi reći Isus s ovom prispodobom? Pogledajmo je malo bolje! Lazar ništa ne govori, ništa ne čini, ne mrda ni malim prstom, ne poduzima ni jedan korak. Stalno sjedi: na zemlji pred vratima bogataša, u nebu u krilu Abrahamovu. Za njega ne možemo reći da je dobar; njegova glavna odlika je siromaštvo! 

Bogataš je osuđen na pakao, ali nije baš posve jasno zbog čega; nije učinio nikakvo zlo, nije krao ni malverzirao, mučio svoje sluge. Čak, čini se da je ipak u nekoj mjeri Lazarov dobrotvor: inače bi Lazar otišao od njega kad ne bi ništa dobivao – bogataš ga je izdržavao!

Pa čak ni kad mu Abraham ne pruža kapljicu vode (Lazar je barem toliko od njega dobivao!), Bog mu ne predbacuje nijednu konkretnu krivicu. 

Čime je onda Lazar zaslužio raj – uopće se ne spominje da je bio dobar (možda su i siromaštvo i bolest posljedica njegovog grešnog života?), a bogatašu se ne predbacuje nikakva krivica? Čudna situacija zar ne? Čak bogataš pokazuje više sućuti negli Abraham, a na koncu ne dobiva ni kapljicu vode!? 

Vidimo da Isusova prispodoba ne želi reći da je Lazar bio dobar a bogataš zao. Želi nešto drugo! Bogataš nije osuđen jer je bio zao (tko od nas za sebe još misli da je zao?!) nego jer se kao bogat zatvorio u svoj svijet i ne prihvaća logiku podjele dobara! Isus želi reći da je podjela na klase, na bogate i siromašne protiv Božje volje, protiv njegovog plana s čovjekom. Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega! Bog ozbiljno tako misli! 

A što mi mislimo?  Nama izgleda čudno ako Bog tako misli! To pokazuje stanje svijesti nas ljudi… 

Pogledajmo sada što mi ljudi radimo! Npr. sjediš na svadbi. Čeka se večera. Već se malo duže čeka i iznenada pred tebe donesu ogromnu posudu, pravi veliki lonac pun jela. Baš pred tebe! Drugi još ništa nisu dobili! Šta ćeš ti sad? Nakon što sebi izvadiš, zar ne da ćeš dati i drugima oko sebe; ma to će učiniti svatko pa bio i lakomi privredni kriminalac – i on će dati sustolnicima. Netko će me, sa istančanim smislom za finoću, sada ispraviti: ne, gospodine, ne tako nego prvo se daje drugima!  Lijepo! Kada se radi o nekoliko tanjura hrane onda dijelimo – inzistiramo da prije dajemo drugima nego sebi! Kakva ljepota! No, kad se radi o krupnijem imanju, podjela nasljedstva, humanitarne akcije, ponašanje u selu, domovini čovječanstvu – tu se vidi kako smo spremni dijeliti! Evo kako mi razmišljamo i postupamo! 

Kao da nismo i to nezasluženo dobili: tko je zaslužio roditi se u zemlji sa 1000, 2000 ili 3000 Eura nacionalnog dohotka? Što sam mogao učiniti da se ne rodim među onom milijardom najugroženijih, ili među onih 40 000 djece koliko ih umire na dan u svijetu od gladi? 

Sv. Ambrozije je rekao: kad daješ siromahu, ne zaboravi – ne daješ mu svoje nego njegovo jer zemlja i dobra na njoj pripadaju svima! 

Evo, braćo i sestre koliko je to Bogu na srcu! Kako bi on žarko želio da usvojimo njegov način gledanja na stvari. Prije dvije nedjelje slušali smo o milosrdnom ocu koji oduševljeno prihvaća rasipnog sina; nema tu čuda – pa on mu je sin! Ali sin mu je svatko, i siromah i zato gleda i ne zaboravlja ono što ćemo mu učiniti. Prošle nedjelje nam je govorio o nepoštenom upravitelju da nam oslika kako i mi stječemo raj isto sa nepoštenim bogatstvom jer smo ga dobili. Ništa ne bismo stekli da nam nije dao – mi ne ulažemo imanje nego svoje srce, ako ga imamo! Želi nam otvoriti oči za to kolika nam je dobra dao i sa koliko malo možemo učiniti i za sebe i za druge divne stvari. 

Zašto Bog, ako postoji, ne nahrani gladne, često se čuje prigovor ljudi koji razmišljaju? Čak da to i učini, kakvi ćemo mi ostati ako nismo spremni dijeliti? Ostat ćemo maramica sa dva lica jer za stolom, gdje nema gladi, dijelit ćemo zbog finoće, a u životu gdje stvarno ljudi umiru od bijede tamo ćemo stisnuti svoju imovinu i neće nas biti stid i nećemo imati srca. Ako se ne promijenimo, mi sami postajemo druga vrsta bijednika; neimaština u duši, bijeda duše! Eto opet Bogu bijednika!

Sve on pripravlja, i za rad i nagradu. Naše je samo da ne pograbimo darove i ne sakrijemo se s njima u svoj kut! Daleko bi bolje bilo da za stolom pograbim onaj lonac i nikom ne dam jer tamo neće nitko umrijeti, nego što ću u životu postupati upravo tako – baš tu gdje stvarno ima onih kojima mogu pomoći da ne umiru i ne obolijevaju. 

Nek’ nam Gospodin ulije svoga Duha da razumijemo ono što mu je toliko na srcu, da po tom živimo i po tom postanemo Njegova djeca koja čine djela svoga Oca nebeskoga.