3. korizmena nedjelja (C) – homilija

3. korizmena nedjelja (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas ćemo čuti kako se Bog objavio Mojsiju iz jednog grma koji je gorio (Izl 3, 1-8a.13-15), ali nije izgarao. I onda Bog progovara Mojsiju: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” I mi danas stojimo pred Gospodinom. Danas ćemo slaviti velika i uzvišena otajstva. Bog će nam govoriti po naviještenoj riječi. Slavit ćemo veliko otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Među nama će se dogoditi, kako to Pismo veli, prolazak Gospodnji. Otajstva su to koja nikada ne možemo do kraja sagledati i premjeriti. Zato bismo htjeli, slikovito govoreći, “izuti” obuću grijeha, tj. skinuti sa sebe breme naših zloća, da bismo, po Božjem oproštenju, bili dostojni ovih velikih i uzvišenih otajstava.

  • Gospodine, ti si svoj narod po svetim prorocima pozivao na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i uskrsnućem ti nas čistiš od svih naših opačina i činiš dionicima nebeskog kraljevstva. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš na obraćenje da bismo bili dostojni tvojih velikih i uzvišenih darova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Čuli ste sigurno za neki od ovakvih slučajeva. Mladi čovjek teško strada u prometnoj nesreći i padne u duboku komu. Ne reagira. Ne budi se. I tako mjesecima. Godinama. Liječnici vele da je to stanje ireverzibilno, tj. da se pacijent nikada neće probuditi. Međutim, njegovi najbliži, njegovi roditelji uz pomoć rođaka i prijatelja neprestano su uz bolesnika. Pričaju mu, masiraju mu udove, miluju ga. I gle čuda: nakon višegodišnje duboke kome, bolesnik se budi. Onda kad su mnogi i premnogi – i kako se to kod nas rado veli – čak i “struka” rekli da je slučaj beznadan. Složit ćemo se: samo ljubav može činiti ovakva čuda. Ljubav koja jednostavno čini čuda.

Tako se mi ponašamo prema onima koje ljubimo. Nikad ne odustajemo od onih koje ljubimo, makar ih svi drugi otpisali kao nekorisne i nepopravljive. Eto, upravo o tome nam govori kratka i jednostavna Isusova prispodoba iz današnjeg evanđelja (Lk 13, 1-9).


Posijeci je!


Škrta i kamenita je zemlja u Palestini. Baš kao i u nas u Dalmaciji. Puno kamena i malo dobre zemlje. Dolazi čovjek u svoj vinograd i vidi da mu smokva već tri godine ne rađa plodovima. Širi grane, tjera lišće, a od plodova – ništa. Crpi zemlju i zauzima mjesto plemenitoj lozi. Zato gospodar veli vinogradaru: „Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?“

Vinogradar i ne misli tako. On je strpljiv. Ta što su tri godine u životu jednog drveta, jedne voćke? Zar se ne može dogoditi da počne donositi plodove tek u četvrtoj, petoj ili desetoj godini? A što reći za čovjeka? Tko i kada može reći da je neki čovjek posvema propao, da je u potpunosti ogrezao u zlu, nekoristan, nepopravljiv, opasan, do srži pokvaren? A mi slične sudove donosimo tako lako i olako. Temelj nasilja među mladima, temelj bahatosti i bešćutnosti u privredi i u politici, temelj teških sukoba u obitelji jest upravo naša potreba da se dijelimo na “naše” i “njihove”. Pri čemu uviđamo i uvećavamo vlastite vrline, a pogreške bojimo ružičastim bojama; dok, s druge strane, naravno, tuđe pogreške prebrajamo, umnažamo i uvećavamo dok njihove vrline ne smatramo spomenom vrijedne. I onda takve svoje protivnike, koje smatramo nepopravljivima, nižima, zlima, takve onda ljude olako “čistimo”, siječemo, osuđujemo i pokapamo. U svom srcu pokapamo žive ljude.


Ostavi je…


A što čini Bog? U liku vinogradara, nama sucima i izvršiteljima presuda, milosrdni Bog progovara: “Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.”

Obratimo pozornost, u ovoj prispodobi, nama strogima vinogradar, koji predstavlja milosrdnog Boga veli: “Gospodaru!” Upravo to. Mi smo koji puta zemaljski gospodari sudbina ljudi na ovoj zemlji. Naša odgovornost nije malena! Nadalje, Bog nam u liku ovog vinogradara pokazuje svoju božansku strpljivost. Bog je strpljiv. Bog je pun razumijevanja i ljubavi. A mi ljudi htjeli bismo to odmah “preko koljena” riješiti. Za slabog i grešnog čovjeka olako kažemo: ” Ništa od njega!” A Bog se hvata i za malu mogućnost. Pa tako nakon što je zatajio Isusa, raskajani Petar odmah dobiva oproštenje. Tako Pavao progonitelj postaje oruđe izabrano. Tako braća Ivan i Jakov koji se žele nametnuti ostalim apostolima, nisu zbog toga bili izbačeni iz kruga dvanaestorice, nego ih Isus strpljivo odgaja za žrtvu i samoprijegor. Zvuči li nam to previše blago, previše romantično. Pogledajmo: zar se i mi jednako tako ne odnosimo prema onima koje volimo. Koliko puta roditelji svome neodgovornom djetetu uvijek iznova daju novu prigodu, pokazujući veliku strpljivost i beskrajnu ljubav. Eto, upravo to! Tako bismo se i mi trebali ponašati prema svakom čovjeku, jer se zapovijed ljubavi odnosi na sve ljude.


Još ove godine…


Pogledajmo, konačno, i samo stablo smokve. Za sada je dobro prošla. Veli vinogradar: “Pusti je još ove godine…” Nama je dan sadašnji trenutak. Sada za nas nije kasno. Tako evanđelje spominje tragediju onih ljudi koji su došli žrtvovati u hram, pa ih je Pilat dao pobiti, kao i onih drugih na koje se srušila kula u Siloamu. Naši su dani izbrojeni i naše je vrijeme ograničeno. Nikada ne znamo koliko nam je vremena dano i hoćemo li sutra imati prigode za dobro djelo koje možemo učiniti danas. Doista, kako veli Isus, ne bismo trebali Boga iskušavati. Jer, još od osnovnoškolskih dana tako rado odgađamo činiti svoje dužnosti, tako da često ne činimo ono što bismo trebali. Tako smo u školu dolazili bez lektire, pa onda kasnije, nikad nam nije došlo na red da se stvarno odreknemo nekih loših navika, da se stvarno obratimo, da se više posvetimo Bogu, obitelji, svojim dužnostima. Odgađamo i odgađamo. Jer, ako nešto uporno odgađamo, lako nam se može dogoditi da to nikada i ne izvršimo. Zato nas Pavao opominje: “Dok imamo vremena, činimo dobro svima” (Gal 6,10). Vrijeme nam tako brzo protječe. Zato, opet veli Pavao: “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa” (2 Kor 6,2).