3. nedjelja došašća (A) – homilija
Čitanja: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11
Zamislimo čovjek seljaka na rubu pustinje, čovjeka koji se teško muči na svojim poljima i sa svojim stadima i koji se iznad svega muči s teškom sušom, tako čestom u tom podneblju. Kako li za njega bajkovito i prekrasno izgledaju dani obilnih kiša i blagotvornog sunca. Danas prorok uzima upravo tu sliku i naviješta:
Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,
neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.
Nek’ bujno cvatom cvate,
neka od veselja kliče i nek’ se raduje.
Kako rekosmo, to je slika. Tako drevni prorok vidi svoj narod koji je, pritisnut neprijateljima, onemoćao i klonuo kao usahla biljka. Pritisnuti od svojih neprijatelja, odvedeni u progonstvo, znali su oni i vjerovali da im sve nesreće dolaze od toga što su oni, Božji narod, svome Bogu bili nevjerni. I onda kada izgleda da narod tone u propast, u posvemašnju bezvoljnost, evo proroštva koje smo čuli i koje budi nadu. Oni koji su posvema stiješnjeni doživljavaju novu nadu i potpunu radost. Bog ih natapa svojom milošću i ljubavlju, Bog po proroku naviješta izbavljenje.
I mi doživljavamo posebnu radost pred nadolazeće blagdane. Međutim, puno više od izvanjskog slavlja blagdana, doživljavamo Božju blizinu i Božju radost. Nama je ono izvanjsko slavlje tek znak nečega većega što nas ispunja, znak Božjeg spasenja i izabranja. Bog nam dolazi i Bog nas pohađa. Zar ne da se i mi ponekad, ili, štoviše, razmjerno često osjećamo i napuštenima i slabima i usahlima. Zar ne da nas naša tvrdoglavost, naša lijenost, naša hirovitost, naša teška narav, naša slabost i naša sklonost na grijeh dovode do izgubljenosti, zapuštenosti, tjeskobe i besmisla. Kad smo izvan Boga, kad dopuštamo da nas naše strasti vode i zavode, osjećamo se kao biljka šibana vrelim pustinjskim vjetrom.
Ali gle: kad se Bogu obratimo, kad mu usmjerimo svoju vjeru i svoje srce, kad zamolimo blagotvornu kišu njegova praštanja i njegove snage, gle, kako nas Bog ispunja svojom snagom i svojom milinom, baš kao blagotvorna kiša suhu i ispucalu zemlju.
Pred nama je božićna radost. Ne bismo li trebali ozbiljnije promisliti o svojim lutanjima? Vjerojatno bi bilo vrijeme za skrušenu ispovijed odnosno sakrament pomirenja. Jer, kako veli psalmist: “Samo je u Bogu mir, dušo moja”.
