Petak drugog tjedna došašća – homilija


Čitanja: Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19


Ima zgoda u Evanđelju, kada izgleda kao da i Isusa umara ljudska nevjera. Tako i danas Isus sa žalošću izjavljuje: “Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.”

Gorko je to što se Isusu događa: njegovi suvremenici jednostavno ne žele povjerovati. Duboko u sebi, zapravo, ti se ljudi ne žele obratiti. Ne žele mijenjati svoj uhodani način života i svoje licemjerno služenje Bogu. No, susreću se s dva jaka lika, kojima se nisu mogli suprotstaviti. Susreli su se s Ivanom Krstiteljem, velikim čovjekom, velikim pokornikom, za kojega se doista nije lako moglo reći da nije od Boga. Susreli su se nakon toga s Isusom čijem su se nauku i mudrosti doista svi divili, jer mu nisu mogli odoljeti. Konačno, tu su bila i silna čudesa koja su za nj svjedočila. Kad je, dakle, znak očigledan, očekivalo bi se da se onda ljudi obrate. No kako se oni ne žele obratiti, nalaze “falinku” kako se to u Slavoniji kaže, odnosno nalaze manu jednom i drugom. Ivanu je mana što je postio, pa su onda rekli da ima đavla. Za Isusa, naprotiv, koji normalno jede i pije počeli su govoriti da je izjelica i pijanica. Kako odgovara njihovoj grešnosti, tako cijene druge.

Kako li se samo povijest ponavlja! Kako li nas samo postiđuju ove evanđeoske rečenice! Zar ne da se to i nama gotovo svakodnevno događa! Naime, nije mi ugodno čuti loše mišljenje o onome što mislim, govorim ili činim. I umjesto da se zamislim o onome što mi drugi kaže, ja omalovažavam to mišljenje pravdajući se da onaj tko je to rekao i sam nije puno bolji. I tako propuštam prigodu da svoj život mijenjam. Poznat nam je onaj opis iz Starog zavjeta koji izgleda kao anegdota, kad je ono Bog progovorio proroku Bileamu preko magarice.

Redovito ne bi trebalo biti važno tko nam što veli, nego upravo ono što nam veli. Pa ako taj drugi i donosi krivi sud, opet je to prigoda da preispitam svoje postupke i ponizno Boga moli da me prosvijetli svojim Duhom “ne idem li putem pogubnim”, kako veli Pismo.

Zar ne da nas Bog ovih dana došašća svednevice opominje, poziva, upućuje. Priklonimo uho njegovu glasu i ispunit ćemo svoj život sjajem i svjetlošću Boga Čovjekoljupca.