Utorak, 18 siječnja

3. nedjelja došašća (C) – homilija

Snimio: Igor Brautović

Uvod i pokajnički čin


Treća nedjelja došašća koju danas slavimo na poseban način naglašava radost. Radost zbog Božje blizine, zbog spasenja koje nam od njega dolazi. Naše pogreške, naši grijesi, naše mane, sve ono što opterećuje naš zajednički život u obitelji i društvu, naša nevjerstva Bogu, umanjuju radost i polet. Da bismo ovu svetu misu mogli plodonosno i radosno proslaviti, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku, sebi slične, a mi tako često mrmljamo protiv tvoje volje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, otkupio si nas svojom smrću i uskrsnućem i učinio dionicima svoje proslave, a mi često tražimo svoje radosti izvan tebe. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, otvaraš nam vrata raja i daješ da budemo dionicima Božanske naravi tvoga Sina, a mi toliko puta nismo svjesni svoga dostojanstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U današnje smo vrijeme izvrgnuti mnogim promidžbenim porukama koje nam obećavaju sigurnu zabavu, nezaboravne trenutke, ludi provod, sreću i puno smijeha. Pa i sami se često trudimo potražiti zabavu, maštamo o ljetovanju, o provodu, o tome da si pribavimo ovo ili ono, da uspijemo u poslu i u društvu, da uživamo u dobroj zaradi i u dobroj zabavi… Međutim, dovoljno znamo iz životnog iskustva da nije lako doći do uspjeha i bogatstva, a da je još puno, puno teže doći do mira, radosti i duboke nutarnje sreće. Toliko nas briga i nesigurnosti okružuje! I evo, došli smo možda baš danas na misu s punom glavom briga i tegobnih misli. Neke nam se životne prilike čine teškima. Obuzimaju nas brige zbog narušena zdravlja, zbog nategnutih odnosa u obitelji, zbog novčanih poteškoća. Nikad brigama kraja! I onda danas u crkvi čujemo (Fil 4, 4–7): “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” Kao da se to može tek tako! Kao da se samo tako u nama može uključiti neka sklopka za radost: uključiš i – evo radosti. Pa ipak, braćo i sestre, Evanđelje koje Crkva stoljećima navješćuje, koje slušamo svake nedjelje, sama riječ “evanđelje” znači – poznato nam je! – upravo to: “radosna vijest”. Apostoli su počeli naviještati Isusa Krista i taj su navještaj zvali radosna, blaga, vesela vijest. I evo, ova nam današnja nedjelja na poseban način želi naglasiti upravo radost navještaja spasenja. Zato se u liturgijskoj tradiciji ova nedjelja i zove “Gaudete”, u prijevodu: “Radujte se!” Promotrit ćemo stoga na koji nam to način današnja Božja riječ želi govoriti o radosti. Evo što nam je danas Pavao govorio u drugome čitanju.


Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!


Pavao veli: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” Prisjetimo se samo života apostola Pavla. Mi ga danas zovemo “apostolom naroda”. Međutim, njegov je životni put – ljudski govoreći – bio izuzetno težak. Od svoga je naroda bio potvaran da je izdao vjeru i naciju, od kršćana sumnjičen kao bivši progonitelj. U velikom trudu i naporu poduzimao je tegobna putovanja. Često je bio u oskudici, bio je izložen vrućini i studeni. Njegovi su ga protivnici zatvarali, šibali, kamenovali, dovlačili pred sudove, zlostavljali na različite načine. I Pomislimo! Takav Pavao s uvjerenjem govori svojim vjernicima: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” Dakle, sudeći po njegovom životnom putu ispalo bi da se Pavao nije imao čemu radovati. Međutim, Pavlova je radost bila u Gospodinu, potjecala je iz dubine srca. Što to znači? Jednostavno, Pavao je znao da slijedi Božji poziv. Trudio se biti Bogu u potpunosti vjeran. Rekao je: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Zato je on uživao mir duše. Zato je bio sretan i radovao se. Bog je po njemu činio velike stvari. Zato za njega nisu bile spomena vrijedne patnje i nevolje koje je trpio.

To je riječ za nas. Zašto smo toliko puta nezadovoljni, nesretni, potišteni, tjeskobni? Zašto nemamo mira ni sna, zašto smo mrzovoljni na sve i svakoga? Zato što se toliko puta trudimo isključivo oko ovozemnih stvari. A toga nikada dovoljno za čovjeka koji se samo oko toga trudi. Nesretni smo i nezadovoljni i zbog toga što na stvarne životne nevolje – kao što su bolest i nepravde koje trpimo – ne gledamo očima vjere: Krist je trpio, ali je uskrsnuo i bio proslavljen. Mi koji zajedno s njime trpimo nadamo se da će, baš zato što s njime trpimo, naša patnja s Kristom biti plodonosna. S Kristom, naime, trpimo, da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. Osim toga, duboki mir i radost unosi u naše duše svijest da se trudimo biti vjerni Bogu i svojoj savjesti. Nema sretnijeg čovjeka od onoga koji je u miru s Bogom i koga njegova savjest ne optužuje. Naravno, ne u smislu da bi bio bez ikakve pogreške i mane. Sretan je, naime, čovjek koji se istinski i prvenstveno oko toga trudi. A Božja milost čini ostalo.


Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!


Veli dalje apostol: “Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!” Blag čovjek je smiren, staložen, uravnotežen, opušten, Božji. Toliko puta dopuštamo samima sebi da reagiramo burno, žestoko, nasilno, bezosjećajno. A Isus veli: “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! (Mt 5,1). Svaka srdžba, netrpeljivost, sebeljublje, nasilje i nasilništvo, sva ona potreba za gospodarenjem nad drugima, za upravljanjem tuđim životima, sve ono oholo i naduto – daleko je od Boga. Veli Pavao: “Gospodin je blizu”. On je uz nas, on nas želi preobraziti, on dolazi, on je, zapravo, već i došao da nas učini novim stvorenjem, da nas preobrazi da u svome životu budemo savršena Božja slika, baš kako lijepo moli jedna pučka molitva: “Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svojem!”


Ne budite zabrinuti ni za što…


Pavao nam dalje poručuje: Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” Doista, ima li ičega što bi bilo izvan Božjeg pogleda, izvan njegove providnosti? Na jednom drugom mjestu Pavao veli: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31). A što se tiče naših nevolja i potreba, veli Pavao: “U svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.” Mi molimo i prosimo, ali – sa zahvaljivanjem. Molimo tako da se pouzdajemo u Božju providnost, pa i onda kada nam se čini da nas Bog ne uslišava onako kako bismo to htjeli. Budemo li tako postupali, veli Pavao: “I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” Eto, dragi vjernici, o tome se, zapravo radi: mi tražimo volju Božju, molimo Boga da nam dade snage da je prihvatimo, obraćamo mu se s nadom i pouzdanjem i zahvaljivanjem. I gle! – dobivamo izvanredni Božji dar: mir – mir duše i srca, mir koji nas obuzima unatoč nevoljama kojima smo izvrgnuti.

Istinska radost izvire iz smirene duše, iz srca čovjekova ispunjena Bogom i njegovom ljubavlju. Pravi mir, a onda i duboka radost dolazi samo od Boga. Jer od njega je svako dobro. Od Boga dolazimo (on nas je stvorio!), po Kristu se spašavamo ulazeći u Božju obitelj, a Duhom Svetim se posvećujemo i izdižemo iznad isključivo ovozemnih želja i probitaka. Ako to nije izvor radosti, što bi onda bilo?