»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

3. vazmena nedjelja (A): A mi smo se nadali


Čitanja: Dj 2, 14.22-23; Ps 16, 1-2a.5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35


Na dan Isusova uskrsnuća dvojica njegovih učenika uputila su se iz Jeruzalema u nedaleki Emaus. Čuli su svjedočanstvo nekih žena da su vidjele Isusa živog, ali oni to jednostavno nisu mogli ni vjerovati. Na putu im se pridružio Isus, ali tako da ga nisu mogli prepoznati. U razgovoru s njime oni su izrazili svoje duboko razočaranje. Naime, oni su bili očekivali da će Isus u političkom smislu obnoviti moćno židovsko kraljevstvo – kao u vremenu Davida ili Salomona. I sada, kada su vidjeli da je Isus bio pogubljen kao zločinac, izgubili su svaku nadu. Rekli su: „A mi smo se nadali da je on onaj koji ima otkupiti Izraela…“ Jer, za njih je Mesija trebao biti prvenstveno snažna ličnost koja će ognjem i mačem – ili Božjom silom – uspostaviti takvo kraljevstvo. Zato su im se svjedočanstva o uskrsnuću učinila tek pobožnom tlapnjom.

Što reći? Iako su kroz tri godine bili Isusovi učenici, oni nisu čuli ili nisu htjeli čuti koji su temelji Isusovog evanđelja – radosne vijesti. Isus je govorio da ne živi čovjek samo o kruhu, da valja ljubiti vlastite neprijatelje, da treba praštati, da treba strpljivo nositi svoje križ, da čovjekov život nije u onome što posjeduje. Isus je prihvaćao slabe i grešne (kao što su to bili omraženi carinici), a pohvalio je i rimskog satnika koji je za Židove bio mrski okupator. Ova dvojica učenika ništa od toga nisu vidjela. Kada je Isus spominjao kraljevstvo nebesko, oni su vidjeli samo kraljevstvo zemaljsko. Htjeli su silnog vladara i snažno kraljevstvo. Zato im Isus veli: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“

To je muka i napast svih vjernika i čestitih ljudi. Čemu biti pobožan i vršiti zapovijedi, kada mi se događa nesreća za nesrećom? Čemu biti pošten i čestit u svojoj obitelji i u svome poslu, kada od toga nemam nikakve koristi? Poput one dvojice učenika i mi govorimo: A ja sam se nadao da se poštenje isplati, da vrijedi pomagati slabije, da se isplati ulagati u vlastitu obitelj, odnosno vlastitu djecu… I što mi je danas hvala? Tko mi to priznaje? Tko mi je izrekao običnu riječ: „Hvala“?

Kako veli pjesnik, ljudska hvala „voda je vrh pijeska“. Pa što onda? Uvjeren sam da dobro ima uvijek vrijednost u sebi. Kada činim dobro, ja se ostvarujem kao čovjek, ja sam kvalitetnija osoba, ja sam u određenoj mjeri Bogu sličan, Bogu koji daje da „kiša pada pravednicima i nepravednicima“. Može me zaboljeti nezahvalnost onih kojima sam dobro činio, ali duboko u sebi ja sam ponosan što sam tako postupao, jer se ja sam time sve više očovječujem. Isus je svojim uskrsnućem – to vjerujemo i želimo vjerovati – konačno pokazao da vrijedi slijediti glas vlastite savjesti i činiti dobro svom zlu unatoč. Ono dobro koje sami činimo – ovome svijetu unatoč – može nas samo oplemeniti. I upravo se to događa svakodnevno u srcima tolikih divnih ljudi.