Kršćanstvo providnosti
Ni vlas s glave mi ne pada bez tvog znanja, veli Pismo. Ili dopuštenja? Nije li tvoj optimizam neopravdan? Brineš o meni. Nisi li primijetio koliko mogu učiniti bez tebe? Koliko mi ne trebaš. Kažeš mi da ne vjerujem jer sam zabrinut za sutra. Dopusti da ti odgovorim protupitanjem. Tko će se brinuti za moje nepokretno dijete ako ja večeras umrem? Ti? A kako ćeš se to za njega ili nju pobrinuti? Zar ne misliš da je u pitanju jedna radikalna nepravda? Uzimaš mene i ostavljaš moje dijete samo i nezaštićeno. Je li to tvoj način kako brineš o meni? Razumjet ćeš ako ti kažem da mi ne treba takva briga. Ja te ne optužujem za surovost. Ne predbacujem ti kako si nemilosrdan. Postavljam pitanje. Kako to brineš o mom bolesnom djetetu uzimajući mene prije vremena?
Vidiš, nije to zabrinutost za sutra, nije to zabrinutost što ću ujutro piti, jesti i obući. To je briga za egzistenciju djeteta kojega si mi ti darovao kao dar. Prihvatio sam sudjelovati u tvom djelu stvaranja. Nisam ga ubio. Rodio se on ili ona. Neizmjerno sam ti zahvalan za iskustvo brige za život koji i kad odraste ne može sebe obraniti. Ne razumijem zašto bih ja trebao umrijeti prije ako sam ostao jedini koji se za taj život bori i o njemu vodi brigu. I za mene je ovo mučna tema i neugodno pitanje. Svjedočio sam takvim iskustvima. Stajao nad grobom onoga koji je bio jedina zaštita drugom koji će sada ostati bez igdje ikoga.
Ne razumijem baš što ti podrazumijevaš pod brigom. Neki su me svojevremeno poučavali da je tvoj stav prema životu pesimističan i negativan. Citirali bi Pisma. Tijelo je ništa, duh je važan ili treba spasiti dušu, tijelo će ionako propasti i raspasti se. Ali, nisi li ti stvorio i moje tijelo i bolesno tijelo koje si mi povjerio na brigu i staranje? Nisi li sam uzeo tijelo? Nije samo postojanje zla težak ispit za moju vjeru. I tvoj način brige za drugoga koga si mi povjerio također.
Postoji li mogućnost rasprave s tobom o ovom pitanju kad se nađem pred tvojim licem? Mogućnost objašnjenja jer iza mene ostaje netko o kome nitko neće voditi brigu. Ponekad mislim da je svijet uređen nepravedno. Brutalno. U Pismima govoriš o ljiljanima u polju i pticama nebeskim koji ne moraju brinuti, a opet imaju što im treba i žive. Ali, ako ja ne nahranim bolesnog sina ili kćer možda nitko drugi neće? Ne mogu podnijeti pomisao da bi mi dijete umrlo od gladi i žeđi jer nema nikoga u blizini da ga nahrani. Ne protivim se svršetku života. Protivim se tek mogućnosti da odem prije nego ispunim poslanje i poziv. Ja nisam tražio ovo. U početku sam odbijao prihvatiti. Tek kad sam shvatio da si me izabrao da brinem o njemu ili njoj, bilo mi je lakše. Moje dijete je kao ljiljan u polju ili kao nebeska ptica. Ali, samo zato jer sam ja tu da ga odjenem, ogrnem i nahranim. Reći ćeš mi kako su moje ruke tvoje i kako je moje srce tvoje srce. Prihvaćam da je tako. I vjerujem ti. Ako ne bude mojih ruku i mog srca koje tijelo održava na životu, moje dijete može lako ostati neogrnuto, nepokriveno, nezaštićeno.
Doima se najtežim. Prihvatiti odlazak s ovoga svijeta ostavljajući dijete na milost ili nemilost svijetu. Tvoj sin je često govorio o tvom kraljevstvu. O mnoštvu onih koji su s tobom. Uvjeravao me. Ako prihvatim vjerovati u kraljevstvo u kojem ti prebivaš, može li to biti kraljevstvo iz kojega mogu brinuti za svoje dijete? Nekako biti prisutan u njegovom životu? I može li to biti kraljevstvo u kojem neću osjećati žalost što ne mogu biti s njim? Kraljevstvo u kojem ćeš me tješiti i govoriti mi da ne brinem jer ti brineš o svakom stvorenju koje si stvorio, makar ja ne znam i ne razumijem na koji to način činiš? Ne znam je li moguće živjeti u vječnosti i promatrati nečiju patnju koju sam mogao ublažiti?
I kad me ta pitanja sustignu, pomislim na tebe. Htio bi tolikima pomoći, ali odbijaju. Ne žele. Čak si i postao jedan od nas. Proživio sa mnom ljudski život meni u svemu jednak, osim u grijehu. U životu si prošao gore od mene. Mučen i ubijen. Gdje si pronalazio snagu za trpljenje i prihvaćanje? Gdje si pronalazio snagu da slobodno prihvatiš smrt? Tek u tvom životu i kako je završio prepoznajem istinu o Ocu koji brine o svakom, čak i onda kada se čini da je Otac okrutan i surov. Zavidim ti. Ne iz zlobe. Ili pokvarenosti. Nazvao bih to zavišću iz divljenja. S koliko vjere si vjerovao da ti nijedna vlas s glave neće pasti bez Očevog znanja. A bilo je puno više od toga. Bilo je krvi, bičevanja i razapinjanja. Bilo je gušenja na križu i gubitka zraka u plućima. Nepodnošljivih bolova u rukama i nogama i cijelom tijelu. I opet nisi odustao. Nijedna vlas s tvoje glave neće propasti, vjerovao si i u tim i takvim trenutcima.
Razumjet ćeš kako sam zabrinut. I kako sam nekad nepovjerljiv prema tvom entuzijazmu kako o meni brineš. I kako mislim da je riječ o nepravdi. Opet, kad u Pismima čitam o životu tvog Sina, počinjem razumijevati što za tebe znači brinuti o meni. Ne razumijem do kraja. Možda u ovom životu nije predviđeno niti planirano o tome sve znati. Život tvog Sina kazuje mi kako stvarno brineš. Ne mogu se uvijek pomiriti s tim kako i na koji način to radiš. Više zbog toga jer ne razumijem i jer me je strah što će biti s mojim djetetom poslije mene. Tu se slažem s tobom, možda i ti sa mnom. Ti si i moj Otac i razumijem te. I ti si se brinuo što će biti s tvojim Sinom onda kad se utjelovio i postao jedan od nas, kao što i ja brinem što će biti s mojim sinom ili s mojom kćeri kad umrem.
Nadam se da tvoja providnost vodi ovaj svijet i mene koji ga nastanjujem. Ako sam i nekad onaj koji je sumnjičav prema tebi i nije siguran da razumije tvoju brigu za svijet, ljude i za mene, pokušaj me razumjeti u tome. Razmišljajući o životu tvoga Sina još uvijek ne mogu razumjeti zašto si oplijenio samog sebe i postao obličjem meni nalik, tu brigu za čovjeka nitko ne može razumjeti, osim nekoga tko za sebe kaže da je on sama dobrota, nježnost i milosrđe, on se nad zlom ražali.