Bretonac

Kad čovjek postigne potpunu sreću, onda vremena više nema.
Jer mu nije potrebno.
F. M. Dostojevski, Bjesovi

Izgledao je kao ribar iz nekoga Bressonova filma: preplanuo od sunca, koštunjav, čvrstih vilica, široka čela, nemirnih očiju nad kojima su stršile guste i već posivjele obrve, širokih pleća, onizak, žilav i izdržljiv u radu. Nije bilo lako da ga itko od bilo čega odvrati kad bi nešto „zabio u glavu“. Inače: plemenit, uslužan, pobožan i odmjeren u riječima, iako ne u pokretima. Nosio je stare cipele, prevelike za njegovu nogu, ali uvijek očišćene. U tome je bio pravi Francuz: uvijek uredna obuća i obrijano lice, ali mu nije smetalo ako mu je redovničko odijelo bilo kadikad načičkano malim mrljama. Na svim javnim nastupima pojavljivao se u crnom plaštu i kukuljici, a njegova je krunica, obješena o remen, bila izlizana od duga prebiranja. Kad bi šetao po dvorištu, prekrio bi kukuljicom oćelavjelu glavu i molio. Postigao je najviši znanstveni naslov u Redu, magister theologiae. Nije imao sreću da taj naslov steče u svojoj zemlji (pripadao je jednoj od triju francuskih dominikanskih provincija), nego u Čileu. Nikada nije htio reći zašto se to dogodilo, iako je već davno položio sve propisane ispite pred komisijom u Rimu. Znao bi uzdahnuti: „Nitko nije prorok u svom zavičaju“! Napisao je stotinjak članaka i rasprava, a knjigu Dieu, existe-t-il?, tiskala mu je ugledna izdavačka kuća u Parizu. On je, kao i mnogi od nas, bio poslan u Južnu Ameriku da pomogne obnovi Reda, po naredbi vrhovnoga starješine u Rimu. Bilo je godina kad je u samostanu stanovalo više stranaca nego domorodaca. Nikada nisam doživio toliko sloge i razumijevanja kao u tom razdoblju.

Ja sam dragoga, „tvrdoglava“ („têtu“, znao sam mu reći) Bretonca često posjećivao i s njime se savjetovao. Nerijetko smo izlazili zajedno na šetnju. Iako mnogo stariji od mene, hodao je brzo i bez zamora. Kad bi kišilo, šetali bismo natkrivenim samostanskim dvorištem.

– Vi me zovete Bretoncem – rekao mi je jednoga poslijepodneva – a ništa ne znate o Bretanji.
– Pa ipak nešto znam – odvratih mu i nabrojih sve što sam bio pročitao u nekoj enciklopediji: o bretonskom indogermanskom podrijetlu, o pokrajinama koje sačinjavaju Bretanju, o njihovom keltskom jeziku, itd.

– A glavni grad?
– Rennes – opalih, iako nisam bio sasvim siguran.
– Bravó, bravó – smijao se moj Bretonac rastežući zadnje „o“.

– Francuzi vas optužuju – rekoh – da se borite za autonomiju, a neki od vas čak i za odcjepljenje od Francuske.
– A ja se ne bavim politikom – prekinuo me je. – Moram priznati da je Bretanja zapostavljena, i kad mi Bretonci ne bismo bili ono što jesmo…
– Radišni, pošteni i tvrdoglavi – upadoh mu u riječ.

Nije znao šalim li se ili govorim ozbiljno, pa je nastavio mirno, kao da govori sa samim sobom.
– U Bretanji su i zemlja i more tvrdoglavi: ništa nam ne daju ako ih ne prisilimo. Koliko je Bretonaca progutalo more, koliko ratovi! Nije čudo da smo tvrdoglavi.

Zašutio je. Kao da su mu u sjećanju oživjeli mnogi teški slučajevi iz djetinjstva i mladosti, on je duboko uzdahnuo.

– Ali, maestro, ostavimo zasad Bretonce! Htio bih Vas zapitati, znate li Vi nešto o mojoj zemlji, o Hrvatskoj?
Znao je koješta o sadašnjoj i bivšoj Jugoslaviji, o Srbiji, o balkanskim ratovima, ali ništa pobliže nije znao o Hrvatskoj.
– U tome ste pravi Francuz! – rekoh ne bez zamjerke.

Najednom se začu vika, prepirka dvaju redovnika na prvom katu. To zapravo i nije vika, nego način raspravljanja Hispanoamerikanaca. Na prvi mah izgleda kao da se tuku, a oni se zadirkuju i glasno smiju. Ali to Bretonac nikad nije mogao razumjeti.

– Diablos! Porqué gritan? (Dovraga! Zašto viču?) – zapitao je i zaklimao svojom teškom glavom. On je bio redovnik staroga kova koji je na sastancima redovničke zajednice često ponavljao drevnu izrjeku: silentium est pater fratrum praedicatorum (mȗk je otac braće propovjednikâ). Da prekinem neugodno raspoloženje rekoh mu na latinskom riječi Evanđelja: Et eiecto demonio locutus est mutus (izbacivši vraga, progovori njemak – Luka 11, 14).

– Da, da, – prihvati Bretonac – ali se ipak ne zna što je gore: kad neki redovnik bijesno viče ili kad uporno šuti. U prvom slučaju vikom prekriva manjak dokaza, a u drugom, šutnjom otkriva prijezir prema bližnjemu.
– A što je opasnije, maestro?
– Kad prijezirno šuti. Kao i đavao. Dok je vikao, svi su bježali od njega, a danas šuti i nitko ne zna gdje je, a svugdje je. I priprema se za napad. To je njegova taktika.

Bretonac je predavao dogmatiku na teološkom fakultetu Katoličkoga sveučilišta. Predavanja je pomno pripremao i za svoje bi učenike svaki put napisao kratki sadržaj. Otkucaji njegova pisaćega stroja čuli su se do kasno u noći. Uza sve to, njegova predavanja nisu nailazila na dobar prijem kod studenata: bila su odviše spekulativna.

– Amerika nije Europa – tješio sam ga. – Apstraktno umovanje zamara Vaše studente jer oni u svemu gledaju praktičnu stranu znanosti, pa bila to i teologija.
Dakako, nije se složio sa mnom, ali kad je nezadovoljstvo studenata bivalo sve veće, sam se povukao.
– Amerika ne će nikada proizvesti dobra teologa – govorio mi je. Da je dulje živio, vidio bi da je proizvela „praktične“ teologe, kao one okupljene oko „teologije revolucije“ i slično.

Posvetio se propovijedanju, održavao konferencije za katoličke intelektualce, ispovijedao satima u crkvi, a naročito se brinuo za časne sestre dominikanke koje su živjele u strogoj klauzuri, to jest potpuno odijeljene od svijeta. To mu je najviše prijalo, jer ni on nije pripadao ovom svijetu. Brat sakristan mi je otkrio da Bretonac provodi dobar dio noći u crkvi, pred Svetohraništem.

Jednoga me je dana moj školski kolega, koji je bio neke vrste ekonom tih časnih sestara, upozorio da je časna majka zabrinuta za našega Bretonca.
– Pokazala mi je njegove okrvavljene košulje – reče. – Da nije bolestan? On nešto skriva. Propitaj se!

Odmah mi je došla pomisao da je to posljedica bičevanja i, kad smo sutradan šetali po klaustru, ja ga zaskočih:
– Maestro, časne sestre su zabrinute zbog Vas. Odakle krv na Vašim košuljama? Bičujete li se?
– A Vi ne? – zapitao me strogo.
– Ne! – odgovorih odlučno.
– Pa ni sada, u korizmi?
– Ni to ne!
– Kakav ste mi Vi onda redovnik? Zar ne poznajete život svetoga Dominika i ostalih svetaca našega Reda? – poče se žestiti moj Bretonac.

Zašutio sam. Nije bio prikladan čas da mu rastumačim kako nisu sve pokore za sve ljude. Nisam mu želio objašnjavati da sam proveo skoro dvije godine u bolnici i lječilištu da bar donekle zakrpam svoja bolesna pluća. Uznemirio bih Božjega čovjeka koji je uza sve pokore izgledao čio i zadovoljan.
– „Duh puše gdje hoće“ – rekoh ostavivši ga neraspoložena.

Kad sam poslije nekoliko godina putovao u posjet katoličkim sveučilištima u Južnoj Americi zaustavio sam se i u São Paulu, u Brazilu. Odsjeo sam u dominikanskom samostanu u kojemu je bio Studium generale pod upravom francuskih dominikanaca i na kojemu je predavao moj dragi Bretonac kamo ga je bio premjestio vrhovni starješina. Nije više bio svjež i pokretan kao u Santiagu. Valjda je na njega slabo djelovala tropska klima, ali on se nije tužio i nastojao je da bude veseo. U dva dana sam obavio sve predviđene posjete i potražio Bretonca da se s njime oprostim.

– Već odlazite? Ah, vi mladi cigani! Nigdje da se smirite! Zar Vam se ne sviđa ovdje? Mogli biste održati nekoliko predavanja iz estetike našim studentima.
– Iskreno govoreći, maestro, ne samo da mi se žuri jer još moram posjetiti Bello Horizonte, Rio de Janeiro i Recite, nego nisam naviknut na ovaj vaš francuski način redovničkoga života. Divim vam se, ali imam dojam da živim negdje u srednjem vijeku. Već dva dana skoro ništa ne jedem. Kakvo je to meso? Žile od nekih mitoloških nemani. Kao da čovjek žvače gumu! Pa i Vi ste postali kost i koža.

On se smijao i micao glavom. Sjetio se našega života u Čileu..
– Ah, vi mladi, nikada ne ćete shvatiti da je pokora sastavni dio redovničkoga i kršćanskoga života? Zar ne vidite da u Čileu nema svećeničkih zvanja?
– Valjda ona ne ovise o ovim žilama što ih jedete u blagovaonici?
– Ne od ovih žila, ne od ovih žila – govorio je sa sve većim žarom – nego od žila koje svatko sebi zadaje, to jest od samoprijegora i mrtvenja. E, kad bi siromasi Brazila imali ovo što vi kažete da ne valja! Vi ste se naviknuli na moderni, lagodni život! Ostanite ovdje pak ćete vidjeti da ima stvari koje zaslužuju više pažnje i ljubavi.

– Hvala, maestro! Da Vam pravo kažem, moram se dobro ispavati jer dvije noći nisam oka stisnuo. Divim se svojoj braći koja spavaju na daskama, ali moje kosti to ne podnose. Sunt admirandi sed non imitandi (treba im se diviti, ali nije potrebno nasljedovati ih), spomenuh mu staru poslovicu.

On je već bio spremio odgovor, ali ja sam ga predusreo, zagrlio i oprostio se prije negoli mi je mogao održati propovijed o pokori i odricanju.
– Do viđenja, maestro! – govorio sam udaljujući se.
– U nebu, ako Bog bude htio – čuo sam njegove zadnje riječi.

*

Prije dvije godine posjetio je našu Hrvatsku dominikansku provinciju novi vrhovni starješina Reda.[1] Prvi put sam ga susreo u Santiagu kad je kao savjetnik pratio ondašnjega vrhovnoga poglavara na njegovom službenom putu po provincijama Srednje i Južne Amerike. U Zagrebu smo obnovili uspomene na naš susret u Čileu.

– Čileanska se provincija pomlađuje, rekao je. Ima novih zvanja, napose među intelektualcima. Od stranaca, ostali su samo Španjolci. Nadamo se da će novi naraštaj djelovati u duhu Reda.
– Ako je tako, onda i naše žrtve nisu bile uzaludne, napose one dobroga oca M. – rekoh.
– Da, da – nastavio je zamišljeno. – Bio je to svet čovjek, iako Bretonac kao i ja. Umro je prije nekoliko godina u okolici Pariza. Nije se tužio, premda je podnosio teške bolove. Oko njegovih bokova našli smo kostrijet koji je trebalo rezati jer je bio slijepljen s tijelom.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 43–52; ; Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 378–382.

[1] Prirediteljska napomena: Vrhovni učitelj Reda propovjednika fr. Vincent de Couesnongle (1916.–1992.) bio je u pohodu Hrvatskoj dominikanskoj provinciji od 1. do 20. lipnja 1976. U Zagrebu, gdje je tada živio fr. Rajmund, boravio je od 11. do 20. lipnja 1976.