I svetci znaju biti lukavi
Otac Tihon nije slučajno izišao na glas kao čovjek
koji ne zna kako se treba vladati prema publici.
F. M. Dostojevski, Bjesovi
Bio je prvi čileanski kardinal,[1] a uz to i Magnus cancellarius Papinskoga sveučilišta u Santiagu. Skroman i pobožan čovjek, omiljen od svojih sunarodnjaka, napose od obična puka, koji ga je od milja zvao nuestro cardenalito. Sjećam se one prohladne noći kad su tisuće Čileanaca stajale u redu oko katedrale da bi mogle ući i posljednji put vidjeti svoga kardinala prije ukopa. Nisu to bili samo katolici. Svi su ga poštovali, čak i oni koji nisu bili vjernici. Priprosti puk je osjećao da je kardinal njegov prijatelj koji se nije sramio na svečanim primanjima za diplomate i čileansko „visoko“ društvo reći da mu je majka bila siromašna, skromna pralja (una humilde lavandera). Proces za njegovu beatifikaciju već je započeo. Vežu me za njega mnoge lijepe uspomene, od kojih iznosim samo neke.
U povodu jednoga jubileja Katoličkoga sveučilišta odazvao se kardinal pozivu rektora i došao na proslavu. Rektor, zauzet primanjem gostiju, zamolio me da budem cijelo vrijeme uz kardinala, što je on s radošću prihvatio, jer je želio koješta doznati o mom fakultetu.
– Znajte, señor Decano, da mene zanimaju naročito dva fakulteta: teološki i filozofski. Onaj se prvi brine za buduće svećenike, a ovaj drugi za buduće profesore. Nijedan od njih nije opremljen kako bi trebalo, napose ako se usporede s drugim fakultetima, kao medicinskim, poljoprivrednim itd. A znate li zašto?
– Sveučilište nema velikih prihoda – odgovorih s dosta bojazni.
– A ne, ne! Razlog je jednostavan: na ta dva fakulteta upisuje se skroman svijet (gente humilde). Ne će bogati ni u svećenike ni u profesore. Možda je to i dobar znak, jer se tako ispunja ona Kristova: Nolite timere, pusillus grex… („Ne boj se, malo stado“, Luka 12, 32).
Zbunio me je. Znao sam da ima pravo i da je sa svime dobro upoznat. Na moje pitanje, odakle mu podatci o mojem fakultetu, odgovorio je lukavo se smiješeći:
– Jesam li ili nisam ja ipak El Gran Canciller ovoga Sveučilišta?
Naš je razgovor prekinuo rektor zamolivši kardinala da preuzme mjesto na banketu.
Okrenuo se da mi došapne:
– Eto, sad vidite da sam Gran Canciller, iako su svi viši i krupniji od mene.
Poslije ručka otpratio sam ga do njegova auta. Vozač je već držao otvorena vrata. Poljubio sam mu ruku i oprostio se. Nagnuvši se kroz prozorčić auta, on me zapita:
– A kamo ćete Vi, señor Decano?
– Pješačit ću do samostana.
– A, to ne! Unutra, sa mnom!
Ništa nije koristilo moje nećkanje.
– Ja sam i Vaš „šef“ – glasno se smijao.
Sjeo sam pokraj njega. Slutio sam da mi želi nešto važno reći.
– Sjajan, banket, zar ne? – zapita me klimajući glavom.
– Pa to je jedanput u dvadeset i pet godina – rekoh.
– A zar se u dvadeset i pet godina mora sagriješiti? I rasipnost je grijeh, señor Decano!
Zašutio sam. Svijet ga je prepoznao i pozdravljao, a on je ispružio svoju staračku ruku, mahao i zahvaljivao.
Htio sam izaći ispred njegove rezidencije, ali on nije dopustio. Naložio je vozaču da proslijedi do samostana.
– Nikada se neko dobro djelo ne smije činiti napola – reče udarajući lagano po mojem koljenu.
Vozač ga upozori da ga je jutros tražio neki rođak. Kardinal nije ni zapitao tko bi to mogao biti.
– Znate – obrati se meni – otkad sam postao kardinal, imam toliko rođaka, da ih ni telefonski imenik ne bi mogao sve pobilježiti.
Stigli smo do samostana. Zahvalio sam mu na pažnji i usluzi.
– I Vi ćete meni jednu učiniti, zar ne?
– Koju, Eminencijo?
– Pozvat ću vas ovih dana na svoj skromni banket (tu je riječ naglasio s posebnim prizvukom). Moj će vas tajnik na vrijeme obavijestiti. Imamo još mnogo građe za razgovor.
Zahvalio sam na pozivu i čekao da njegov auto nestane iza ugla.
Bio je to osebujan čovjek. Završio je teološke studije u Rimu. Uvijek je bio krhka zdravlja. Kao kapelan bolovao je na plućima, liječio se travama i prebolio. Otuda njegova sklonost vegetarijanskom načinu ishrane i homeopatiji. Kad se jednom teško razbolio, došao je dekan medicinskoga fakulteta s ekipom stručnjaka da ga pregleda. Propisali su mu antibiotike i naredili da mora jesti meso. Usprotivio se rekavši da su njega već jednom spasile trave.
– Eminencijo – govorio je dekan smijući se – kad ozdravite, možete nastaviti do mile volje s travama i homeopatijskim tableticama, ali sada treba očuvati život i gutati antibiotike.
Po Santiagu su kružile mnoge anegdote o našem kardinalu. Tako je jednog dana bio pozvan da prisustvuje nekoj državnoj proslavi u okolici glavnoga grada. Kad je završila „parada“, on je nestao. Nigdje ga nisu mogli pronaći, a već je bilo prošlo podne. Uzvanici nisu htjeli ručati bez njega. Gradonačelnik ga je uzaludno tražio po crkvama i samostanima. Netko mu dojavi da je vidio kardinala na klupi u parku kako razgovara s djecom.
– Eminencijo! – prekine ga gradonačelnik – ručak ne može početi bez vas.
– Oprostite, señor alcalde! Potpuno sam zaboravio i na ručak i na cijenjene goste. Zar nije lijepo biti u društvu ovih malih prijatelja koji su izvrsno naučili katekizam? Tko zna Deset zapovijedi, dobije veliki bombon, a tko Vjerovanje, taj dobiva i jabuku. Zar ne, Juanito?
Juanito je brzo izgovarao: Creo en Dios, Padre todopoderoso, creador del cielo y de la tierra…
– Dosta, dosta! – prekine ga kardinal. – Sad ste se uvjerili, señor alcalde, da Juanito zaslužuje i jabuku.
Izvadi iz džepa jabuku i pruži je dječaku. A onda se obrati gradonačelniku, poznatu masonu, s drugom jabukom u ruci:
– Evo i vama jedna jabuka, jer ste i Vi dobro znali vjeronauk kad ste pohađali Colegio San Ignacio.
Sto je u sebi mislio gradonačelnik, ne znam, ali jabuku nije mogao odbiti. Kardinal se oprostio od djece i pošao s gradonačelnikom.
– Da je ovo barem Evina jabuka! – gunđao je gradonačelnik.
– Takvih ste već dosta okusili – smijao se kardinal. – Ovo je Adamova. Malo trpka, ali ipak ukusna.
Njegov me je tajnik nazvao da bih sutradan došao na ručak u 13 sati. Na moje veliko iznenađenje nađoh u predsoblju svoga oca provincijala.
– Što Vi čekate ovdje? – zapitah.
– Pozvan sam na ručak.
– Baš kao i ja. Živimo u istoj kući, a nismo znali da nas je kardinal isti dan pozvao na ručak. Malo čudno, zar ne?
Otac provincijal, Španjolac, profesor kanonskoga prava na teološkom fakultetu, nije ništa rekao. Stari diplomat, pomislih.
Kardinal se pojavio na vratima.
– Baš mi je drago da ste se obojica odazvala. Uđite, uđite! – govorio je uvodeći nas u blagovaonicu.
– U vašu čast ja ću danas jesti meso – smijao se kardinal. – Dominikanci su, bar u početku Reda, bili vegetarijanci, ali svijet se mijenja i mi s njime. Da li na bolje ili na gore, to ne znam.
Za cijeloga ručka bio je veoma raspoložen i pričao svoje doživljaje. Najednom se obrati meni:
– Ne mislite li, señor Decano, da bi se čileanski dominikanci morali više posvetiti studiju, propovijedanju, pučkim misijama? A ne bi bilo loše kad bi sa mnom podijelili ogromnu milostinju koju im svaki ponedjeljak pribavlja San Pancracio?
Osjećao sam se neugodno.
– Nisam ja provincijal, Eminencijo! – rekoh.
– Znam, znam, ali Vaš će otac provincijal odmah ex officio ustati na obranu svojih redovnika, i, kao dobar kanonist, reći da su dominikanci exempti (da ne potpadaju pod izravnu vlast biskupa). A ja nisam exemptus ni od najmlađega kapelana koji mi traži ovo i ono, jer da ne može živjeti od milostinje. I ja sam mislio da sam exemptus od upale pluća, dok nije došao dekan medicinskoga fakulteta i propisao mi antibiotike da što prije ozdravim. Zar i ovdašnjim dominikancima ne bi trebalo propisati neku vrstu antibiotika?
Pogledao sam oca provincijala. Diplomatski se smiješio. Ni riječi nije izustio.
Videći našu zbunjenost kardinal reče:
– Pa ovo je sve šala, dragi prijatelji! Ja sam vrlo zahvalan ocu provincijalu koji mi je riješio desetke teških kanonskih problema. Što bih ja bez njega? A i vama sam, señor Decano, zahvalan što se žrtvujete za našu mladež.
Kad smo bili na ulici, reče mi otac provincijal:
– Njegova Eminencija primjenjuje do slova riječi Evanđelja: „Budite jednostavni kao golubovi, a lukavi kao zmije.“ Pozvao nas je na ručak da vama kaže što ne bi bilo uputno reći meni. On ima u mnogočemu pravo, ali ja bih želio da je na mome položaju. Drukčije bi mislio. Ne može stranac zapovijedati domorocima. Zar nije tako?
– Naš kardinal ridendo castigat mores („uz smijeh ispravlja navike“) – odgovorih.
Rajmund Kupareo
Marulić (Zagreb), XVIII (1985.), br. 2, str. 221–224;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 17–22.
[1] Prirediteljska napomena: José María Caro Rodríguez (1866.–1958.), svećenik od 1890., apostolski vikar Tarapace od 1911., lasarenski biskup od 1925., nadbiskup Santiago de Chilea od 1939. do smrti, kardinal od 1946. Bio je odan branitelj prava radnikâ. Snažno se suprotstavljao utjecaju slobodnoga zidarstva u modernom društvu. U tijeku je postupak za njegovo proglašenje blaženim.
