Brzonoga

Nije smatrala uvrjedom ako bi je netko tako nazvao. „Bolje, rekla bi, nego da sam, Bože oslobodi, stonoga“. A kad bi je netko zapitao „Kako ste, sestro?“, odgovorila bi: „Bliže nebu nego grebu“.[1] Uvijek dobre volje, spremna pomoći bližnjemu, lako je prešla sedamdesetu, hodala je uspravno, ali i ubrzano, kao da se nekamo žuri. Nekada je bila „glavna“ u kuhinji, ali danas, uz moderne strojeve i mnogobrojne „Kuharice“, nitko nije htio slušati njezine naputke i savjete.

„Lako je danas pripremati jela, kad imaš svega pri ruci“, govorila je i duboko uzdisala. „U mojoj mladosti nije bilo tako. Morale smo i u prošnju ići da bismo prehranile mnogobrojne sestre. A sletjele bismo u samostan kao jato lastavica, a ne kao danas kad ih moraš na udicu iz svijeta izvući. I bile smo sve jednake. Nije bilo razlike između učenih i neukih. Tako bi danas pošao u prošnju? Ja se toga nisam sramila. Išla sam, kao pratilica pokojnoj sestri Vici, čak i po Slavoniji skupljati hranu za sestre, napose za novakinje. Kad motrim život oko sebe vidim da ima gladnih koji sve imaju. Nesretni su. Sada je ovaj grad postao mojom novom kuhinjom. Spremam duhovnu hranu i nosim je tamo gdje ne može ući ni pop ni fratar. Ženi, napose redovnici, teško je zatvoriti vrata, premda se i to dogodi. Ali ja sam uporna i ponovo pokucam. Brinem se najviše za svoje sumještane koji su se obogatili stjecajem okolnosti, napose ratnih, pa zaboravili Boga i lijepe običaje. Danas su to umirovljenici s udobnim stanovima i s mnogim povlasticama. Ali i oni moraju jednom pogledati smrti u oči, a tu više ne pomažu nikakve povlastice. Eto, baš sam se sjetila jednoga svoga sumještanina koji se proslavio zarobivši neki njemački borbeni čamac – bar tako on priča – za vrijeme drugoga svjetskoga rata i postao slavan prevozeći leutima[2] i bracerama[3] vojsku i ljude s „teraferme“[4] na otoke. Za tu je hrabrost poslije rata ili još za vrijeme rata, ne sjećam se, imenovan „kapetanom fregate“,[5] a da se na nekakvu fregatu[6] nikad nije ni popeo. Postao je viđen i uvažen čovjek. Skupa smo išli u školu; jedva jedvice je završio osnovnu. A ne bi ni to da mu stric nije bio župnik, dobar i požrtvovan čovjek. Ali ostavimo to za sada. I on spada u one ‘gladne duhom’, kako se kaže. Eto, to bih vam htjela ispričati, a vi to opišite, ako vam se svidi…“

– E, taj moj sumještanin koga sam ja promaknula u admirala, „amiralja“,[7] po talijanskom, htio je imati „drugaricu“, dostojnu toga čina, pa se rastao od svoje žene, s kojom je imao dva sina. Vjenčao se „na sudu“ s djevojkom koja je bila bolničarka u borbama negdje na Velebitu i vratila se s odličjima i priznanjima za hrabrost. Što nije bila iste narodnosti i vjere, to momu sumještaninu nije smetalo. Njegova zakonita žena nije tražila od njega nikakve pripomoći za uzdržavanje i školovanje djece. Bila je odviše ponosna da bi išta od njega zahtijevala. Radila je u tvornici i šivala u kući. Sinovi su joj na diku, oženjeni i sretni, a i ona je presretna igrajući se s unucima. Momu „amiralju“ nije nikada palo na pamet da pita za svoje sinove ili unuke. Plivao je u moru blagostanja. Preselio se u grad, dobio trosobni stan, primao goste, prisustvovao svim službenim priredbama i zabavama. Nikada nije posjetio svoje selo, a i izbjegavao je svoje sumještane koji su živjeli u gradu. Nisu mu nedostajali izleti po zemlji i inozemstvu. Zaboravio je na Boga i na već pokojnoga strica župnika kojemu je kao ministrant pomagao kod Mise i ostalih obreda. Bila mu je dostatna njegova drugarica i svijet koji ga je okruživao. Ali vrijeme koje nagrize drveće i kamenje počelo je nagrizati i njegovo zdravlje. Morao je u bolnicu. Nisu mu pomogle ni dvije operacije. Rak ga je izjedao. Otpustili su ga iz bolnice na kućnu njegu, znajući da mu je drugarica bolničarka.

– Sve sam to doznala od jednoga sumještanina koji je, kao i on, zaplovio u „Crveno more“. Ovo je, da znate, moj izraz za one koji ne vjeruju u Boga. Nije mi htio reći gdje stanuje jer je znao da Brzonoga ne ostavlja svoje bolesne sumještane. Ali, eto, ljudi su pametni pa su izmislili telefone i telefonske imenike i ja pronađoh stan moga „amiralja“. Hajde da vidimo, rekoh sebi, kako sada upravlja bracerom.

– I jednoga jutra, eto ti mene pred vratima njegova stana. Pozvonim. Nitko se ne javlja. Ja ustrajno pritišćem zvonce. Možda sam preuranila, pomislih, kad opazih da se netko pomiče na okancu, na vratima. „Ne bojte se, otvorite! Imam poruku za vašega druga!“

Otvorila mi je već dobrano ostarjela žena. Mora da joj se zamaglilo pred očima kad je pred sobom ugledala „švoru“,[8] oliti, po njezinu, kaluđericu, jer je naglo zatvorila vrata.

– Što želite? – vikala je iza vrata. – Ovdje nemate što tražiti.

– Pa ja ništa ne tražim. Nisam došla prositi milostinju. Želim samo pozdraviti moga sumještanina, vašega supruga. Kao djeca smo se igrali i zabavljali.

– Dobro! Doći ću drugi dan, kad mu bude bolje – rekoh i udaljih se.

Navratih desetak dana kasnije. Valjda mu je ispričala naš susret i opisala sumještanku, jer kad sam ovaj put pozvonila odmah mi je otvorila i ljubazno me pozvala da uđem u predsoblje.

– On je zaželio da vas vidi – govorila je potiho. – Samo nakratko, molim vas, jer liječnik ne želi da ga itko uznemiruje.

– Oslobodi, Bože! Ja ću ga razveseliti, vidjet ćete.

Uđoh u njegovu sobu, a ona za mnom. Ležao je na onisku krevetu. Glava mu je jedva virila iz jastuka.

– Kako si mi, moj „amiraljo“?

Smiješak se pojavi na njegovim usnama.

– Vidiš, Smiljko, da umirem.

– A ne ćeš još, Stipe! Još ćeš ti zapovijedati na leutima i bracerama.

– Ili ih još ima? – zapitao je znatiželjno.

– Je, na starim napuštenim „škverima“.[9] A ima i pokoja nasukana na žalu, da se djeca mogu učiti kako se postaje „amiraljo“.

– Vraže, uvijek si ostala ista! Samo znaš zafrkavat – govorio je, već bolje raspoložen. – Baš mi je drago da si došla.

Drugarica je sa zanimanjem pratila naš razgovor. Zazvonio je telefon. Otišla je u predsoblje i zatvorila vrata sobe. Iskoristila sam trenutak i rekla:

– Stipe! Ostavimo šale na stranu! Kažeš da umireš. Svi pomalo umiremo i to svaki dan. A onda nas čeka Bog.

Uozbiljio se.

– Što hoćeš? Ili želiš dovesti nekoga fratra da me ispovijedi?

– Jedva sam ja ušla, a kamoli bi fratar. Nego, pokaj se, Stipe, i bez fratra! On samo zamjenjuje dobroga Boga. Reci da se kaješ i prekriži se! Evo, kao i ja.

Podigao je ruku i stavio na čelo. Baš u taj čas pojavi se drugarica.

– Mislim da je dosta za danas, sestro! Vidite da ga boli glava. Jedva diže ruku. Dat ću mu tabletu protiv bolova.

– Lijepo je to od vas, drugarice! – rekoh. – Htjela sam ga razveseliti, pričajući doživljaje iz naše rane mladosti.

– A sad zbogom, moj „amiraljo“! Ne zaboravi više puta staviti ruku na čelo!

– Zbogom, zbogom, Smiljko! Hvala ti što si došla! Ne zaboravi me u svojim mislima ili, kako se to kaže, molitvama!

Drugarica me već vukla za rukav.

– Doviđenja u nebu, moj „amiraljo“!

Rajmund Kupareo

Danica 1993: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1992., str. 134–137.

[1] grob

[2] drveni ribarski brodić na vesla, s jednim jarbolom

[3] drveni teretni jedrenjak, široka trupa, za obalnu plovidbu

[4] kraj, kopno koji izlazi iz mora, kontinent (za razliku od otoka); talijanski terraferma

[5] visoki časnički čin u ratnoj mornarici

[6] vrst ratnoga broda

[7] admiral, najviši časnički čin u ratnoj mornarici; talijanski: amiraglio

[8] redovnica, časna sestra; talijanski suora

[9] brodogradilište, od grčkoga ἐσχάριον/eskhárion: ognjište, radilište; mletački squero