Na kraju dana
Kad razmišljam o početku misli mi postaju nezrele. Osjećam to svaki put kad maštam kako ću već sutra početi ovo ili ono, kako ću već sutra iz temelja promijeniti sebe i svoj život. Ipak, promjena života ne događa se preko noći. Tu nema magije.
Kad odustajem od promjene koju nisam niti započeo opravdavam se svojom prošlošću. Nerijetko se na nju vraćam kako bih u onome danas opravdao sebe. U prošlosti tražim razloge za neuspjehe i odustajanje. Kad odustajem od promjene pravdam se budućnošću. Ali, ta budućnost sadrži samo crnilo i očaj. Čemu napor oko promjene ako me sutra čeka kraj svega?
Na jednom mjestu u Pismima stoji svakom je danu dosta njegove brige. Rekao bih kako je i svakoj prošlosti dosta da bude korištena kao opravdanje i ponavljanje onoga kako ništa ne mogu. I meni je dosta moje prošlosti na koju se stalno pozivam kao na razlog odustajanja i nemoći. Ne mogu, prošlost je već pokazala kako sam slab, nemoćan i ne mogu se ustati. I svakoj budućnosti dosta je njezine nesigurnosti, brige i prijetnji. I meni je dosta moje budućnosti iz koje me stalno netko promatra i govori mi kako je sve naprijed nesigurno, opasno i nema izlaza.
Previše prošlosti i previše budućnosti me odvajaju od onoga danas. Od današnjeg dana kojeg si mi darovao. Trebao sam ovaj dan početi s tobom. Zahvaliti. Reći ti hvala ti na današnjem danu imam na raspolaganju dan kojega mogu iskoristiti na dobro, za radost, za veselje. Ali, ne. Umjesto zahvale dan sam počeo tužaljkom na prošlost, optužbama na prošle nepravde. I tako mi je dan počeo bez zahvalnosti. Bez one radosti što je novi dan preda mnom.
Ako dan ne započinjem s prošlošću, započinjem ga s budućnošću. Dalekom, nedostižnom, onom u kojoj se pronalazim kao onaj koji je konačno sebe promijenio do kraja, postao sretan, radostan i blagoslovljen. Tako sam zarobljen prošlošću i budućnošću stalno propuštao dane s tobom, dane koja mi je tvoja milost stavila na raspolaganje.
Vrijeme života, njegovi tjedni i mjeseci su se pretvorili u bježanje od današnjeg dana, u zaborav kako ujutro treba blagosloviti dan, a uvečer za dan zahvaliti, makar nije ispao uvijek onako kako sam ga zamišljao i isplanirao. U onim riječima svakom je danu dosta njegove brige treba prepoznati i zahvalnost, i molitvu i blagoslov za dan koji je na izmaku.
Današnji dan, baš ovaj u kojem ovaj tekst nastaje i uskoro završava se više neće ponoviti. Međutim, kad sam zarobljen prošlošću i budućnošću ovakvi dan poput ovoga danas uglavnom su izgubljeni na prazne misli, maštarije i protraćeno vrijeme. Doista, ono carpe diem ili iskoristi dan nije samo pitanje nekakvog užitka dana koji se ne ponavlja, to je i božanski poziv da živim u svom danas, ovdje i sada ovog dana ujutro, u podne, popodne i uvečer.
Mogu današnji dan živjeti kroz molitvu. Mogu ga živjeti kroz susret s drugim. Mogu ga živjeti kroz susret s Bogom. Mogu ga do kraja potrošiti isprazno na razmišljanje o onomu što je prošlo i to više ne mogu promijeniti, ili na razmišljanje o onomu što će tek doći o čemu ništa ne znam i nad tim nemam moć i vlast.
Ovdje dok se današnji dan polako privodi kraju pred očima mi je jedna slika. Čovjek koji je cijeli dan radio u polju pere ruke i noge pred kućom. Umornim očima promatra ono što je danas uradio. Duboko udahne i izrekne Bogu zahvalu za današnji dan. Ne misli previše na prošle godine. Bilo je suša, ali bilo je i kiša. Ne misli previše na budućnost. Vjeruje kako će Bog dati nešto i od sebe.
Pred očima mi je današnji dan. Prebirem ga u tišini od jutros kad sam ustao, pa evo sve do ovog trenutka dok se mrak polako spušta. Nekako sam svjesniji kako se današnji dan neće vratiti. Skoro je prošao sa svim onim dobrim što sam učinio i onim što sam propustio učiniti. Skoro je prošao s vremenom koje je kratko i koje sam dobro iskoristio, ali i s vremenom koje sam danas izgubio dok sam ljenčario.
Svakom je danu dosta njegove brige, kažu Pisma. Da. Svakom je danu potrebno vrijeme tišine, mira i molitve kako bi se u njemu susrelo Boga. Svakom je danu dosta njegove brige koji dok idem na počinak već postaje prošlost i podsjeća me kako je možda sutra novi dan za mene. Novi dan s Bogom.
Dan koji nije prošlost, dan koji nije budućnost. Dan koji je jedno kratko, brzo i prolazno danas u kojem kroz molitvu pronalazim Boga. Možda se može i treba odustati od prošlosti i njezinih tereta i od budućnosti i njezinih nesigurnosti i prijetnji, ali ne treba odustati od jednog darovanog dana u kojem me Bog poziva: crpe diem, pomoli se ujutro i naći ćeš me u današnjem danu pomoli se uvečer i opet ćeš me pronaći.
