Đakoni od početaka Crkve do danas
1. Biblijski temelji đakonata
Đakonat, jedan od tri stupnja svetoga reda, ima svoj korijen u samim počecima Crkve. Sveti Luka u Djelima apostolskim (Dj 6,1-7) opisuje kako su Apostoli, suočeni s rastućim pastoralnim potrebama, izabrali „sedmoricu” muževa na dobru glasu, punih Duha Svetoga i mudrosti, da služe za stolovima i skrbe o siromašnima, osobito udovicama. Time su Apostoli mogli ostati posvećeni „molitvi i službi riječi”. Taj događaj Crkva prepoznaje kao ustanovljenje đakonata, posebne službe unutar hijerarhijskog ustroja, koja je od početka povezana s ljubavlju, služenjem i karitativnom skrbi, kao i s naviještanjem Riječi Božje.
Prvi i najpoznatiji među njima, sveti Stjepan, bio je „pun milosti i snage” (Dj 6,8) te je postao i prvi kršćanski mučenik. Njegovo svjedočanstvo pokazuje kako je đakonska služba od početka bila nerazdvojivo vezana uz hrabro naviještanje Krista, čak i pod prijetnjom smrti.
2. Đakonat u prvim stoljećima Crkve
U ranokršćanskoj zajednici đakoni su imali izuzetno važnu ulogu. Nisu bili tek pomoćnici biskupa u karitativnim djelima, nego su često bili i čuvari crkvenih dobara, skrbili za bogoslužje i bili nositelji biskupovih poruka zajednicama. Sv. Ignacije Antiohijski († oko 107.) u svojim poslanicama više puta naglašava kako su đakoni „služitelji Krista Isusa” i „sveti služitelji Crkve”.
Uz sv. Stjepana, posebno su kao mučenici poznati sveti Lovro u Rimu († 258.) i sveti Vinko iz Zaragoze. Njihova mučenička smrt svjedoči o dubokoj povezanosti đakonata s potpunim darivanjem za Krista.
3. Postupno smanjivanje vidljive uloge
Kako je Crkva kroz povijest rasla, a biskupije postajale sve veće, uloge đakona počele su se sužavati. U Zapadnoj Crkvi đakonat je, od ranog srednjeg vijeka, sve više postajao prijelazni stupanj prema prezbiteratu (svećeništvu). Iako je u bogoslužju đakon ostao važan – čita Evanđelje, pomaže pri oltaru, naviješta i izgovara zazive – njegov izvorni stalni karakter gotovo je nestao.
U istočnim katoličkim i pravoslavnim Crkvama, međutim, stalni đakonat nikada nije u potpunosti iščezao, te se do danas sačuvala tradicija ređenja i oženjenih muškaraca za tu službu.
4. Obnova stalnog đakonata na Drugom vatikanskom saboru
Veliki povratak izvornoj praksi zbio se na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.). U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (br. 29) i dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes (br. 16), Sabor je obnovio stalni đakonat kao „vlastitu i trajnu razinu svetoga reda” koja ne mora nužno voditi k prezbiteratu.
Papa Pavao VI. u apostolskoj konstituciji Sacrum diaconatus ordinem (1967.) odredio je konkretne smjernice za njegovo ponovno uvođenje.
Od tada, Crkva ponovno poznaje dva oblika đakonata:
-
Trajni đakonat – u kojem muškarac ostaje trajno u đakonskoj službi (može biti oženjen ili neoženjen; ako je neoženjen, obvezuje se na celibat, a ako je oženjen, mora imati suglasnost supruge).
-
Prijelazni đakonat – završna faza formacije kandidata za prezbiterat.
5. Poslanje đakona danas
Prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1569-1571), đakonat ima trostruko poslanje:
-
Služba riječi – naviješta Evanđelje, propovijeda, poučava u vjeri.
-
Služba bogoslužja – sudjeluje u svetoj Misi posluživanjem, krsti, nazočan je kod sakramenta ženidbe, vodi sprovod i dijeli neke blagoslove.
-
Služba ljubavi (karitas) – skrbi za potrebite, bolesne, siromašne i marginalizirane.
Đakonat time postaje most između “oltara i ulice”, između bogoslužja i svakodnevnog života, svjedočeći da služenje Kristu uključuje konkretnu ljubav prema bližnjemu.
6. Đakon – znak Krista Sluge
Crkva u đakonu prepoznaje sakramentalni znak samoga Krista, „koji nije došao da bude služen, nego da služi” (Mk 10,45). Đakon svojim životom i službom podsjeća cijelu zajednicu da je bit Crkve služenje. Njegovo zvanje poziv je na poniznost, gorljivost u vjeri, blizinu ljudima i nepokolebljivu odanost Evanđelju.
Zaključak
Od prve Crkve u Jeruzalemu do današnjih župa na svim kontinentima, đakoni su živ znak da služenje pripada samom srcu kršćanskog života. Oni povezuju oltar i svijet, mole i djeluju, naviještaju i pomažu. U njima se zrcali lice Krista Sluge, a njihov rad ostaje trajni podsjetnik svima nama da je najveći onaj tko je spreman biti najmanji – i služiti iz ljubavi.
