Budućnost Engleske Crkve
Zastupnik u Britanskom parlamentu Danny Kruger (rođen 23. listopada 1974.) pod gornjim je naslovom 17. srpnja 2025. održao niženavedeni govor u Britanskom parlamentu. Teško je zamisliti bolju sliku kulturnoga trenutka od svjesna kršćanina koji upozorava na prijeteće opasnosti, a uvelike ga se ignorira. Govorio je o opasnostima napuštanja zapadnih i kršćanskih vrjednota, ali nitko se nije pojavio da ga sluša. Pozvao je engleske čelnike da se sjete odakle dolaze i upozorio što ih čeka ako to ne učine. S obzirom da je tzv. sinodni hod koji se posljednjih godina nameće Katoličkoj Crkvi zapravo anglikanski model, ovaj glas u engleskoj divljini itekako je poučan i za katoličke okolnosti.
Čast mi je stajati ovdje u ovoj praznoj dvorani i govoriti o izvornoj namjeni ovoga prostora, kada je bio kapelica u Engleskoj Crkvi. Stara dvorana Donjega doma, na kojoj se temelji ovaj prostor, izgrađena nakon velikoga požara 1834. godine, bila je kapelica sv. Stjepana – nekada kraljevska crkva. Nasljednici Henrika VIII. darovali su je Parlamentu da služi kao dvorana za rasprave. Gospođo potpredsjednice Parlamenta, vaš stolac stoji na oltarnim stubama. A stol s kutijama za otpremu je mjesto gdje je stajao ambon.
Spominjem to jer veza između ovoga mjesta i Engleske Crkve nije samo ceremonijalna. Molitve koje ovdje izgovaramo na početku svakoga dana nisu samo odavanje počasti tradiciji. Naša demokracija temelji se na kršćanskoj vjeri. Ovaj Parlament ostaje zakonodavna vlast Engleske Crkve. Mi ovdje imamo odgovornost odobriti ili ne odobriti nauku i pravila Crkve, i to je kako treba biti, jer Engleska Crkva nije neki privatni klub ili samo još jedna ekscentrična denominacija. Crkva je kapelan nacije, a kroz župni sustav, u kojem svaki kvadratni centimetar Engleske ima svoju mjesnu crkvu i svoga mjesnoga svećenika. Svi smo mi članovi – svi pripadamo. Čak i ako nikada ne kročite u svoju crkvu iz godine u godinu, čak i ako ne vjerujete u njezina učenja, to je vaša Crkva i vi ste njezin član.
Kada danas govorim o Engleskoj Crkvi, ne govorim o unutarnjoj politici anglikanske sljedbe. Govorim o zajedničkom vjerovanju naše zemlje, službenoj religiji engleske i britanske nacije, i ustanovi – starijoj od kraljevstva i puno starijoj od Parlamenta – ustanovi koja je stvorila ovu zemlju. Ne čudi da su i Crkva i sama zemlja u lošem stanju. Podijeljeni iznutra, zbunjeni i loše vođeni. Crkvu rastrgavaju duboki sporovi oko nauke i upravljanja, te je doslovno bez predvodnika, a čak je i postupak izbora sljedećega canterburyjskoga nadbiskupa nejasan, zbunjen i osporava se. Sama zemlja to odražava. Nejasna u svojim učenjima i upravljanju, duboko nesigurna, kronično izložena prijetnjama izvana i iznutra. Ugrožena je gospodarski, kulturno, društveno i, rekao bih, moralno.
Gospođo potpredsjednice, prošli mjesec, u roku od tri dana u jednom zloglasnom tjednu, ovaj je Dom odobrio ubijanje nerođene djece – devetomjesečnih beba – i donio je zakon kojim se dopušta ubijanje starijih i invalida. Opisujem te zakone tim oštrim riječima ne kako bih izazvao daljnje prijepore, nego zato što su to činjenice. Dali smo svoj pristanak na najveći zločin: ubijanje slabih i najbezazlenijih ljudskih bića. Bio je to veliki grijeh. Ako, stojeći ovdje, imam ikakvu moć pokajati se u ime ovoga Doma, ovime se kajem za ono što smo učinili.
Ali, gospođo potpredsjednice, kao reakcija na ove glasove i svuda oko nas, kao reakcija na stanje u zemlji i svijetu, događa se nešto drugo. U društvu postoji velika glad za boljim načinom života, i želim iskoristiti ovu prigodu da protumačim što je taj bolji način i zašto mi ovdje u Engleskoj imamo sredstva da ga slijedimo.
Židovski i kršćanski Bog jest Bog narodâ. Zanimaju Ga ljudi kao pojedinci, ali i kao skupine – kao zajednice, ne samo srodstva, nego i zajedničkoga štovanja, sa zajedničkim Bogom. A ova nacija – Engleska, iz koje je izraslo Ujedinjeno Kraljevstvo – jedinstvena među narodima svijeta, osnovana je i stvorena svjesno na temelju Biblije i priče o hebrejskom narodu. U tom smislu Engleska je najstarija kršćanska zemlja i prototip nacija diljem zapada. Priča o Engleskoj priča je o kršćanstvu koje djeluje na narod kako bi stvorio ustanove i kulturu koje su bile jedinstveno stabilne i jedinstveno uspješne.
Zapadni model kovan je i usavršavan u Engleskoj tijekom tisuću godina, od IX. do XIX. stoljeća. Pa što je taj model? Jednostavno je ovo: vlast bi se trebala urediti na korist svih ljudi pod njom, a osobito najsiromašnijih i najslabijih. Zakon treba postojati kako bi štitio običnu osobu od zlorabe vlasti. Svaka osoba treba imati jednako dostojanstvo i slobodu, uključujući, što je ključno, slobodu savjesti, vjeroispovijesti i uvjerenja, što stvara prostor za druge religije pod kršćanskim štitom. Svjetovni prostor doista sam po sebi jest kršćanska predodžba koja ima smisla samo u kršćanskom svijetu. To su zamisli koje imaju smisla samo ako se prihvati da imamo neku unutarnju vrjednotu – vrjednotu koja nam je dana i nismo je sami napravili ili izumili.
Tijekom dugo stoljeća, od vremena Alfreda [kralj Anglosasa 886.–899.] do vremena Viktorije [engleska kraljica 1837.–1901.], pretpostavljalo se da je nacija zajednica zajedničkoga bogoštovlja i da naša zajednica – ova zemlja – štuje kršćanskoga Boga. Zatim se u XX. stoljeću pojavila druga zamisao: da je moguće da zemlja bude neutralna prema Bogu; da je javni prostor, javni trg ispražnjen od bilo kakve metafizike; i da put do slobode vodi kroz pustinju materijalizma i individualnoga razuma: „Nema pakla pod nama, nad nama je samo nebo“. Ta je zamisao bila pogrješna. Užasi XX. stoljeća to potvrđuju, ne samo na Zapadu, gdje smo izbjegli totalitarizam, ali smo pretrpjeli vlastite katastrofe društvenoga sloma, društvene nepravde, usamljenosti i praznine u kroničnim razmjerima.
Sada se pojavljuju nove ružne i nasrtljive prijetnje, jer smo otkrili da u odsutnosti kršćanskoga Boga nemamo pluralizam i snošljivost. U bezbožnom svijetu svi su ljubazni jedni prema drugima. Jer sva politika je religiozna, a napuštanjem jedne religije jednostavno stvaramo prostor u koji se drugi mogu useliti.
Poglavar naše države ujedno je i poglavar naše uspostavljene Crkve. Zaštita svih religija i svih denominacija nalazi se u našem ustavu. A križ je na vrhu krune koju nosi, što pokazuje da je kršćanska vjera temelj našega ustava, naših običaja, naše baštine i našega britanskoga načina života. Priznajem, paradoks našega ustava jest da pod monarhijom imamo sustav najrazvijenijih političkih sloboda na svijetu. I pod uspostavljenom Crkvom imamo tradiciju slobode savjesti i vjerovanja u kojoj se sve religije mogu prihvatiti, a to je zato što je križ u središtu, a primjećujem da je križ i iznad vašega stolca, gospođo potpredsjednice.
No, napuštanjem jedne religije jednostavno stvaramo prostor u koji se druge mogu useliti kao prevladavajuće vjere. Dvije religije ulaze u prostor iz kojega je kršćanstvo izbačeno, a jedna je islam. U jučerašnjoj raspravi rekao sam koliko se slažem s muslimanskim kolegama u Parlamentu o ćudorednim i društvenim pitanjima. Ali kao što sam rekao, ovo je kršćanska zemlja – ako je uopće zemlja – i ja ne mogu biti ravnodušan prema opsegu rasta islama ovdje posljednjih desetljeća.
Još me više brine jedna druga religija. Ta je druga religija križanac starih i novih zamisli i nema pravo ime. Ne mislim da riječ „woke“ opravdava njezinu ozbiljnost. To je mješavina drevnoga poganstva, kršćanskih krivovjerja i kulta modernizma. Sve to zgnječeno u duboko pogrješnu i duboko opasnu ideologiju moći koja je neprijateljska prema bitnim predmetima naših naklonosti i naše odanosti, a to su obitelji, zajednice i narodi. Izričito je i najstrastvenije neprijateljska prema kršćanstvu kao izvoru Zapada. Ta religija, za razliku od islama, mora jednostavno biti uništena, barem kao javna doktrina. Mora biti protjerana iz javnoga života – iz škola i sveučilišta, te iz poduzeća i javnih službi. Treba je vratiti na rubove ekscentričnosti, poput modernih druida koji u mojoj izbornoj jedinici ulažu u Stonehenge s teologijom koja je luda, ali bezopasna, jer ima tako malo sljedbenika i nitko ozbiljan ne shvaća ih ozbiljno.
Više se ne možemo pretvarati, kao što su se ljudi pretvarali u XX. stoljeću, da možemo biti neutralni ili ravnodušni prema Bogu ili da je prema tome javni prostor bezbožna pustinja. Činjenica je da su se jaki bogovi vratili i moramo odabrati kojemu ćemo se bogu klanjati. Predlažem da se klanjamo Bogu koji je došao u najslabijem obliku, Isusu Kristu. Ovaj Bog je ljubomoran bog – On ili ništa – i moramo prihvatiti svoju kršćansku priču ili je moramo odbaciti. A ne prihvatiti je znači odbaciti je. Odbaciti pak kršćanstvo ne znači samo odvojiti se od svoje prošlosti, nego i odsjeći izvor svih stvari koje sada cijenimo i koje će nam trebati u budućnosti: sloboda, snošljivost, pojedinačno dostojanstvo i ljudska prava.
Bez kršćanskoga Boga, u čijem učenju ove stvari imaju svoj izvor, to su izmišljotine – puke nepostojeće težnje. Klanjati se ljudskim pravima znači klanjati se vilama. Ali, ako prihvatimo svoju priču i sjetimo se pravih izvora svoje uljudbe, možemo imati te stvari i učiniti ih stvarnima: pravu slobodu, snošljivost i dostojanstvo, kulturu ljubavi i, što je ključno, kulturu čovječnosti jer živimo u doba strojeva. I suočavamo se s velikim izborom: hoćemo li strojeve napraviti na sliku pala čovjeka, sklona iskorištavanju i gospodarenju, da im meta bude čovječanstvo, ili ćemo ih učiniti onim što zapravo jesu, sluge čovječanstva sposobne pomagati nam da stvaramo bolji svijet.
Tako, gospođo potpredsjednice, da zaključim: vjetar puše, oluja dolazi i kada udari, doznat ćemo je li naša kuća izgrađena na stijeni ili na pijesku, ali mi smo ovdje već bili. Reformatori XI. i XVI. stoljeća, puritanci u XVII. stoljeću, evangelisti u XIX. stoljeću, svi su ovu zemlju vraćali s ruba – od kumiropoklonstva, zablude ili jednostavno ravnodušnosti, te od svih društvenih i političkih kriza koje je ravnodušnost prema kršćanstvu donosila. I svaki je od njih u svojem naraštaju vratio ovu zemlju njoj samoj.
Sada je potrebna nova obnova: oživljavanje vjere, ozdravljenje kršćanske politike i ponovno utemeljenje ove nacije na učenjima koja je Alfred učinio temeljem običajnoga prava Engleske prije toliko stoljeća. To je poslanje za Crkvu pod njezinim sljedećim poglavarom, tko god to bio. To je poslanje za ovo mjesto – staru kapelicu koja je postala izvor zapadne demokracije i za nas, njezine članove. I to je poslanje za cijelu našu zemlju. To je put do sretne modernosti temeljene na poštovanju ljudskoga dostojanstva, odgovornosti za stvoreni svijet i štovanju Boga. Hvala vam.
Danny Kruger
Govor je dostupan na Facebooku, Instagramu, a bio je dostupan i na poveznici koja je s YouTubea uklonjena 13. kolovoza 2025.
