Jedan život

Prije nego li čovjek stigne na visoko brdo, mora prijeći uzbrdicu. A to nije lako. Svaka se uzvišenost, veličina i slava plaća krvlju. U raj se ne dolazi drugim putem nego uskim i trnovitim. Ni veliki ljudi ni sretne duše ne postaju takvima, ako ne pate ili oni sami ili netko drugi u njihovoj sjeni.

Vi ste, mladenci, došli pred svetohranište da započnete penjanje na brdo sreće. Vi se želite međusobno u životu pomagati, popunjavati, usrećivati i zato združujete dva života u jedan. Naći ćete srcu oduška, naći ćete pomoć, izgrađivat ćete svoju veličinu i sreću. Zar se sve to može polučiti bez žrtve i patnje?

Dva – jedan

Netko je ironično dobacio da je Adam samo jedan put mirno spavao, naime u prvom snu, dok je bio samac. Kada se probudio, već nije bio miran, jer je imao ženu. Bili su dvoje.

Na ovu primjedbu na račun žene, kao da je ona kriva nemiru muža, možemo reći da se Adam poslije sna obradovao, jer je vidio da je Eva kost njegovih kosti, dio njegova tijela (Postanak 2, 24). Njega je, dakle, razveselila pomisao da više nije samac. Pred njegovim se očima pojavila vizija poteškoća koje su ga čekale u zemaljskom životu, jer je postao svjestan da nije više samac na pustoj zemlji. Teško je živjeti u društvu, još teže je živjeti kao samac, kao prognanik u tuđoj zemlji nepoznat i zabačen.

Jest, bračni život nije sastav mrtvih grana na deblu čovječanstva. To je ucjepljivanje dviju živih grana na isto stablo života. Mrtvi mogu bez poteškoće stati zajedno u grobu. Živima je to teško. Oni će to moći jedino, ako srce ukine mnogostrukost, a stvori jedinstvo. Mnogo je jača logika srca nego li je logika razuma.

Poteškoća se bračnoga života i za vas sastoji u ovom jedinstvu. Odsada će vaše stablo života biti jedno stablo s dvije grane. Krist je rekao još više: „Bit će dvije duše u jednom tijelu“ (Matej 19, 5). Ovdje, dakle, ne idemo po logici razuma, koji zbraja, nego po logici srca, koje ujedinjuje i ukida mnogostrukost. Vi odsada postajete dvoje u jednom: jedno.

To nije lako

Prijatelj priča prijatelju da im se kolega ženi. Ovaj ga drugi zapita: „A protiv koga?“ Začudi se prvi, što ga prijatelj pita, kao da se radi o protivnim vojskama. Računao je ovaj prvi: vjenčavaju se, pa kako su protivnih navika, ćudi i odgoja, njihov će bračni život neminovno biti „jedan protiv drugoga“. – Dakle borba, kao dugotrajni susret protivnika, dugotrajni, doživotni rat.

Drugi mu odgovori da je još teži bračni život ako bračni drugovi imaju isti ukus, iste sklonosti, isti karakter. Gdje je velika sličnost, tu se lako porodi velika monotonija, veliko, mrtvilo.

Složili su se u jednom: bilo kako bilo, teško je ženiti se. Još teže je ostati samac, lutalac po zemlji, kao odsječena grana na stablu čovječanstva. Narodna poslovica govori: „Čovjek bez žene, kuća bez kamena“. Ili! „Čovjek ne može biti čovjek, dok ga žena ne pokrsti“. Zaključak im je bio jasan: priroda se pobrinula, da svatko za sebe te poteškoće riješi. Treba biti zadovoljan svojom sudbinom. Ljudi će se ipak ženiti, žene udavati sve do sudnjega dana, makar to bilo teško.

Može li postati lako

Jedno od sredstava, pomoću kojega bračni život postaje lakši jest taj, da bračni drugovi imaju na umu ovo: dvoje smo, ali trebamo biti samo jedno. Tako i vi. Odsada svako od vas predaje sebe drugomu tako da je samo Bog poviše vas, kojemu ostajete podložni i odgovorni za vaš bračni život. Bog je onaj koji vas je sjedinio; On je onaj koji će vas smrću rastaviti.

Zato je potrebno da se svaki od vas donekle odreče sebe. Bit će vam lakše, ako nadodate gdje nedostaje, skratite gdje je suviše. Ako jezik želi odveć govoriti, treba mu to uskratiti, a ako nastoji ništa ne govoriti, treba ga povući van. Morate jedno drugo podnositi, a zato je potrebno da svaki sebe zataji. Odrecite se vlastite osebujnosti, čisto subjektivnih vidika, posebnih prohtjeva da se složite, ujedinite, ojačate. Popustite, pa eto sloge i mira, sreće i zadovoljstva. Ne zaboravite da dvoje ne mogu postati jedno nego jedino ako se oboje odreknu mnogostrukosti, da postanu jedinstvo. Shvatite, da niste više „ja“ i „ti“, nego na neki način samo „ja“, samo jedno.

Ruke na posao!

Uvijek imajte obzira jedno prema drugome, da tako ostvarite to željeno jedinstvo. Ukrcajte se na jednu lađicu. Život je kao more. Dosta je da se jedno od vas nagne bez obzira na drugo, i već je lađica u pogibelji da se prevrne, a vi da se utopite. Oprez! Kadgod se imate okrenuti, odnosno nešto učiniti, što ima neke važnosti, računajte jedno na drugo. Tako ćete jedino izbjeći oluji koja bi mogla potopiti lađicu vašega zajedničkoga života.

Morate početi odmah. Jest, obično prvi dani i mjeseci teku mirno, to su „medeni mjeseci“. Život donosi poteškoća i treba paziti da se medeni mjeseci ne pretvore u gorke mjesece. Pamtite, što vam govorim kao prijatelj i kao duhovni otac. Moderno doba boluje od nervoze, a to su naši stari zvali nestrpljivost. Strpljivost je pak krjepost, koja podnosi neugodnosti za dobro mira i sloge. Zar vam ne izgleda smiješna ona priča o mužu i ženi, koji su se svađali, jer je žena htjela naočale, a bila je slijepa, a muž je htio radio, a bio je gluh?

Postupite, dakle, protivno. Žena se htjela svađati. Bila je toga dana posebno za to raspoložena. – „To je bilo ovako, kako ja govorim, a ne tako, kako ti govoriš – reče žena mužu – ali ti se uvijek želiš svađati“. – „Oprosti – reče on ženi – ali ne može biti ovako kako ja govorim, kad je tako, kako ti govoriš“. – Nasta mir. – Netko treba popustiti. U svakom slučaju pametniji.

Spomenuo sam vam da logika srca uklanja mnogostrukost i raznolikost, stvara jedinstvo. Pozivajte se na tu logiku, na snagu ljubavi. Kao kršćani, često blagujte kruh jakih, svetu Pričest. Ona će još jače ujediniti u svetu vezu vaša srca, pa ćete doista biti jedno između sebe i jedno u Kristu.

To vam od srca želim!

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 22–24.