I tijelom posta
Tijekom 50-ih godina XX. stoljeća u katolički svijet snažno je prodirati razilaženje između „Isusa povijesti“ i „Krista vjere“, nastalo u protestantskome svijetu s „kritičkom“ školom. Ta razilaženje brzo je postalo potpuni prekid, rascjep, proglasivši na znanstvenoj i akademskoj razini nepopravljivo nedostižnim Isusov povijesni lik. Vjera se tako razvila, na neki način, neovisno o povijesnom Isusu.
Karl Martin August Kähler (1835.–1912.) proglasio je tu rastavu u svom djelu iz 1892., Der sogenannte historische Jesus und der geschichtliche, biblische Christus („Takozvani povijesni Isus i pripovijesni, biblijski Krist“). S jedne strane, dakle, „takozvani povijesni Isus“ (historische Jesus), a s druge strane, „Krist biblijskih pripovijesti“ (geschichtliche biblische). Isus stoji na strani povijesnoga, prošlih događaja, onakvih kakvi su se dogodili, dok Krist pripada pripovijesnomu, pripovijedanju povijesti, onomu kakva su propovijedali apostoli i prve kršćanske zajednice.
Tu je napetost na jedinstven način razriješio je Rudolf Karl Bultmann (1884.–1976.). Bultmann je u biti odlučio osloboditi se tereta povijesnoga (historijskoga) Isusa, s kojim nitko više nije znao što bi, budući da je ostao prepušten nedostižnu, nedodirljivu svijetu, učinjen takvim preklapanjem povijesnoga Krista.
Jedan od njegovih učenika, Ernst Käsemann (1906.–1998.), iznio je ozbiljne prigovore Bultmannovu stajalištu. Takvo stajalište teško je mogao izbjeći optužbu za doketizam: od konkretne ljudske naravi koju je Riječ preuzela, zapravo, nije ostalo ništa osim slabašna privida. Nadalje, Bultmannovo stajalište nije uzelo u obzir „pomno istraživanje“ (Luka 1, 2) koje je Luka proveo „o događajima koji se ispuniše među nama“ (1, 1), a koje su mnogi pokušali prepričati, ni očevidce koje je on prikazao. Kao što nije uzeo u obzir ni mnoge sjajne povijesne potankosti koje se nalaze u Evanđeljima, a koje ne bi imale mjesta u knjizi koja samo želi prenijeti poruku.
Bultmannovo stajalište postupno je zalazilo u krizu. Urušavalo se napredovanjem nove potrage (New Quest) koju je pokrenuo Käsemann, a koja, međutim, nije izbjegla kritike novoga naraštaja, poznatoga kao Treća potraga (Third Quest). Nova potraga izgubila se u meandrima povijesti uređivanja novozavjetnih tekstova, dopuštajući tu i tamo da se neki podatci priznaju kao povijesni o Isusovu životu i osobi. Autori Treće potrage, vrlo različiti jedni od drugih, odlučili su se izravnije usredotočiti na povijesnoga Isusa, ali su je prilagodili kako bi odgovarala više ideološkim nego povijesnim pretpostavkama onih koji su provodili istraživanje.
Benedikt XVI., u predgovoru prvoga sveska svoga troknjižja o Isusu iz Nazareta, definirao je to stanje kao „dramatično za vjeru“. Uvjeravali su nas da ova magla kojom će „Isusa povijesti“ sada zauvijek obaviti ne će ugroziti vjeru; ali, pitao se Ratzinger, „kakvo značenje može imati vjera u Isusa Krista, u Isusa Sina živoga Boga, ako je čovjek Isus bio toliko drukčiji od onoga kako ga evanđelisti predstavljaju i od onoga kako ga, polazeći od evanđelja, naviješta Crkva?“
Još bismo se dalekosežnije trebali zapitati kakvo značenje ima to što se Sin Božji utjelovio, ako u svojoj konkretnosti to tijelo u konačnici nije toliko odlučujuće za naše spasenje po vjeri u Njega. Benedikt XVI. iznio je u uvodu sličan prigovor svomu glavnomu „sugovorniku“, njemačkomu egzegetu Rudolfu Schnakenburgu (1914.–2002.), kada je on tvrdio kako je nakana Evanđelja bila „odjenuti tijelom tajanstvenoga Sina Božjega koji se pojavio na zemlji“. Ratzinger je primijetio: „Nisu imali potrebu ‘odjenuti’ Ga u tijelo; On je doista postao tijelo.“ I Crkva ne samo da nikada nije sumnjala da Evanđelja daju zauzvrat pravoga Isusa povijesti, nego da taj Isus jest isti Krist vjere. Od toga vrlo sretna sinteza, sve sažeto u imenu „Isus Krist“.
Benedikt XVI. dalje ističe:
„Factum historicum (povijesna činjenica) za biblijsku vjeru nije simbolički ključ koji se može zamijeniti, nego uspostavljajući temelj: Et incarnatus est (I utjelovio se) – tim riječima ispovijedamo učinkovit ulazak Boga u stvarnu povijest.“
A evanđelja su prepuna tih facta historica (povijesnih činjenica), zbog zemljopisne, kulturne i vremenske blizine njihovih autora događajima koji su se zbili. Sljedeći prilozi osmišljeni su kako bi čitatelje upoznali s nedavnim studijama velikoga broja znanstvenika koji su novozavjetnim spisima, osobito četirima evanđeljima, pokušali pristupiti uma neopterećena „demitizacijom“ teoloških predrasuda. A tu su i arheologija i papirologija, koje, bez obzira na egzegetske teorije, uglavnom na kraju bacaju više od nekoliko kamenčića u kotače teoloških konstrukcija.
Pružanje javnosti sažetka ovih istraživanja i otkrića prinos je pokušaju povratka u stvarnost, oslobađajući nas predrasuda navodno povijesno-znanstvenoga pristupa Bibliji. Postoji puno razloga da ponovo potvrdimo, bez crvenjenja pred stručnjacima, kako su Evanđelja (i) pouzdani povijesni izvori; da budemo sigurni kako su Isusove riječi doista onakve kakve su zapisane; kako su evanđelisti doista bili dio kruga prvih učenika. Konačno, da su se Isus povijesti i Krist vjere konačno pomirili. Doista, nikada se nisu posvadili. Dobro vam štenje!
Talijanski izvornik: Luisella Scrosati, Si è fatto carne: Rapporto sulla storicità dei Vangeli, Monza, 2024., str. 5–7.
