Katolički cinizam i cinični svijet
Cinizam se najjednostavnije može opisati kao ruganje i suptilno ismijavanje. Postoje dvije vrste cinizima. Cinizam nemoći i cinizam moći. Cinizam nemoći je suptilno ismijavanje svijeta u njegovoj nadmenosti i zemaljskoj snazi, u njegovoj opsjednutoj vjeri u tehnologiju i znanost, u njegovom potpunom odbacivanju onostranog. Cinizam nemoći javljao se u krilatici fuga mundi, bijegu od svijeta samo da bi se na taj svijet moglo pogledati zrelijim i ozbiljnijim očima, da bi se moglo u tišini otkriti kako je moć svijeta ipak nemoć pred određenim zahtjevima kao što je umiranje i prolaznost. Kako bi se moglo jasnije vidjeti da je svijet bez onostranosti i vječnosti osuđen na propast.
Taj, nazovimo ga, nemoćni cinizam zrcalio se u redovništvu i usamljenim samostanima čija je jedina moć bila u tome da su kod čovjeka iz svijeta i u svijetu izazivali osjećaj žaljenja, jer su oni u samostanu propustili život, dok su ovi u samostanu svojim jednostavnim, ali ispunjenim životom „ismijavali“ čovjeka iz svijeta u njegovoj trci za ovostranim, posjedujući mudrost koju svijet nije htio prihvatiti ili ju je odbacivao. Iz redovništva često puta interpretiran negativno kao fuga mundi (bijeg od svijeta, od obveza, od obiteljskog života) rodio se katolički „cinizam“ kao svjesno i slobodno pristajanje na misao kako materijalni svijet i ono što taj svijet posjeduje nije krajnja svrha i ishod života.
O tom veselom „cinizmu“ koji je bio kombinacija molitve, meditacije i rada govore i legende o redovnicima u različitim zgodama i nezgodama njihova samostanskog života i njihovih susreta s ljudima iz svijeta u potrazi za odgovorima na životna pitanja. Katolički „cinizam“ ne ruga se svijetu i ne ruga se čovjeku koji živi u svijetu, on se radije povremeno dobrohotno podsmjehuje svijetu i njegovoj vjeri u vlastitu apsolutnost, bezrezervnoj vjeri čovjeka da će ovdje na zemlji pobijediti smrt i živjeti vječno. Neobično je razmišljati o cinizmu kao nečemu dobrom, ali nije li recimo Ignacije Antiohijski jedna vrsta katoličkog „cinika“ koji se podsmjehuje onima koji ga žrtvuju zvijerima svjestan da svijet još ne poznaje Spasitelja niti činjenicu da je stvoren i da ima svoje granice?
Katolički „cinizam“ nije negativni i razorni stav mržnje, ruganja i obezvrjeđivanja Boga i svetog, nego obrnuto. Katolički „cinizam“ smatra da se u temelju svijeta, u njegovom postojanju i uređenosti zrcali prisutnost Boga kao Stvoritelja koji taj svijet održava u egzistenciji. Katolički „cinizam“ usmjeren je na svijet i to samo onda kada svijet sam sebe proglašava bogom i božanstvom, odbacujući bilo kakvu misao da bi mogao postojati Stvoritelj toga istog svijeta. Tada katolički „cinizam“ nastupa kao određeni podsmijeh prema apsolutizaciji svijeta i čovjeka kao pukog fizičkog tijela. Katolički „cinizam“ je nemoćni cinizam koji jedino što može postići jest da čovjeka i svijet podsjeća uvijek na njihovu prolaznost i smrtnost, ali nema fizičku moć prisiliti i uvjeriti čovjeka da je prolazan i smrtan.
S druge strane „cinični“ svijet u katoličkom „cinizmu“ vidi svoga možda i najopasnijeg suparnika, jer ga podsmijeh katoličkog „cinizma“ podsjeća da ni on sam nema odgovore na pitanja o svrsi čovjeka i svijeta. „Cinični“ svijet razvio se ponajviše iz shvaćanja kako svijet i čovjek postoje samo u svom fizičkom i materijalnom obliku i da je bilo kakav duhovni i onostrani temelj svijeta i čovjeka tek tlapnja „mračnog“ katoličkog „cinizma“, koji se svojim redovništvom i redovnicima i njihovim odricanjem od života podsmjehuje radnom, marljivom i savjesnom čovjeku.
„Cinični“ svijet zato nema redovništva i sakramenata, on se uobličuje uglavnom kao univerzalna etika ljudskog dostojanstva, ali bez pozivanja na onostrane temelje poput Boga i božanskog zakona. „Cinični“ svijet spasenje čovjeka pronalazi upravo u brizi za svijet i čovjeka u njihovim materijalnim potrebama i fuga mundi je za „cinični“ svijet zapravo rad protiv spasenja čovjeka i svijeta. Ako se katolički „cinizam“ podsmjehuje svijetu u svojoj želji da sebe i čovjeka učine besmrtnim, „cinični“ svijet se podsmjehuje katoličkom „cinizmu“ nazivajući ga zaostalim, mračnim, nazadnim, nazivajući njegov bijeg od materijalnog u duhovno najvećom izdajom čovjeka i svijeta.
„Cinični“ svijet je cinizam moći jer njegova moć dolazi od materijalnog iskorištavanja i upravljanja svijetom i čovjekom. U tom iskorištavanju i upravljanju „cinični“ svijet pronalazi svoj sadržaj i objašnjenje svoga postojanja jer materijalnom moći kroz tehnologiju, znanost, industriju, podsmjehuje se katoličkom „cinizmu“ kao posljednjem ostatku prošlih vremena koja treba nadići i odbaciti.
Možda je i temeljna razlika između ova dva „cinizma“ u tome tko posjeduje stvarnu moć? Katolički „cinizam“ se podsmjehuje „ciničnom“ svijetu zbog njegovog prihvaćanja isključivo ovozemaljske moći jer smatra da materijalna moć nije apsolutna. „Cinični“ svijet se podsmjehuje katoličkom „cinizmu“ upravo jer smatra da ne posjeduje nikakvu moć, nego je riječ o nemoći da se uhvati u koštac sa stvarnim problemima čovjeka i svijeta.
Biti cinik danas ima izrazito negativno značenje i odnosi se isključivo na ruganje, podsmjehivanje i obezvrjeđivanje. Međutim, biti katolik i cinik ne znači izrugivati, vrijeđati i obezvrjeđivati, nego radije ozbiljno se pitati i razmišljati koja je svrha svijeta i čovjeka, i tko ima stvarnu moć nad njima, i gdje je sjedište te moći, i koje su posljedice razumijevanja tko posjeduje moć nad čovjekom i svijetom?
Tekst je objavljen u: Katolički Tjednik, br. 35., 2 rujna 2018., str. 6-7.
