Utorak, 7 prosinca

Adventski i božićni običaji

Adventski i božićni običaji koji su bili uvriježeni u Stranjanima i Matoševcima, selima nedaleko od Banje Luke.



Običaji vezani za razdoblja crkvene godine
i neke blagdane


Ne možemo govoriti o nekim običajima koji su karakteristični samo za Stranjane i Matoševce. U tim selima su vladali običaji koje nalazimo i u drugim, okolnim katoličkim selima. Ukratko ćemo prikazati neke od njih, posebno one vezane za predbožićno i božićno, preduskrsno i uskrsno vrijeme, te za neke blagdane i svetkovine.


Advent ili došašće


Vrijeme od 4 tjedna prije Božića naziva se u Crkvi došašće ili advent. To je razdoblje duhovne priprave za proslavu rođendana Isusa Krista. Kroz to vrijeme obično se nije išlo na prela i sijela, nisu se vršila vjenčanja i priređivale svadbe. Odatle potječe i uzrečica u narodu: „Sveti Andrije, curske zavezanije“.

Na sv. Luciju, 13. prosinca, u plitke posude s nešto vode stavljala se pšenica, ili drugo strmno žito, koja bi do Božića dovoljno narasla te se postavljala ispod božićnog drvceta. Od sv. Lucije do Božića ima 12 dana, i oni predstavljaju 12 mjeseci u godini. U narodu se kaže da će vrijeme u mjesecima sljedeće godine u pogledu padalina biti onakvo kakvi su redom bili dani od sv. Lucije pa do Božića.


Badnji dan ili badnjica


Dan uoči Božića naziva se badnji dan ili badnjica. Naziv se povezuje s riječima bdjeti i buditi. Označavao je, dakle, budnost i bdijenje uoči Božića.

Prije badnjice usjekao bi se hrastić ili hrastova grana i ostavili na vidljivom mjestu pokraj kuće. Na badnje jutro netko bi iz susjedstva uranio i došao da pripremljeni hrastić ili hrastovu gramu uspravi uza zid kuće, ili podigne na krov. To drvo, odnosno grana nazivali su se badnjak, po tome što su podizani na badnje jutro.

Badnjakom se pokazivala spremnost da se na konak u kuću prime Isusova majka Marija i poočim Josip, pa se njegovo podizanje odvijalo uz određeni ritual. Onaj tko bi prvi stigao nekoj kući da podigne badnjak, a obično su to bili dječaci ili mladići, pozivao bi triput: „Domaćine, čuješ li?“

A domaćin bi istom na treći upit odgovorio: „Čujem, čujem“. Tada bi onaj na vani uzeo badnjak u ruke i prislanjajući ga uza zid, najčešće pokraj ulaza u kuću, govorio: „Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću“. Nakon toga on bi, na poziv domaćina, ulazio u kuću, pri čemu bi ga ukućani i djeca posipali zrnjem kukuruza, orasima i lješnjacima, te pozdravio i čestitao: „Faljen Isus i Marija! Čestita vam badnjica!“, a domaćin i ukućani bi uzvratili: „Vavijek (uvijek) faljen Isus! Čestita ti vjera i duša!“.

Nakon toga bi se onoga tko je podigao badnjak darivalo novcem, voćem, kolačima i slatkišima, ako su to djeca ili netko mlađi, a odraslijeg bi se pozvalo da sjedne i ponudilo rakijom i kavom.

Običavalo se u kućama, u glavnoj prostoriji ili prostoriji dnevnog boravka, na stolu uza zid ili u kojem ćošku sobe podizati i božićno drvce – ‘krizman’ (od njem. Christbaum), a redovito je to bila smreka, koju je u novije vrijeme zamijenio borić ili grana jele. Božićno drvce bi se okitilo svjećicama, suhim kolačima različitog oblika, plodovima jabuka, orasima, umotanim bombonama, a u novije vrijeme raznobojnim staklenim kuglama, nitima staniola i sličnog materijala i svjetlećim malim sijalicama nanizanim na tankoj izoliranoj žici i priključenim na struju. Ispod božićnog drvceta postavljala bi se već dobro izrasla pšenica koja je posijana na sv. Luciju, te ostavljali pokloni djeci za božićno jutro, ili su se pokloni stavljali ispod jastuka svakog djeteta, i djeca bi se ujutro žurila da pogledaju što im je donio mali Isus. U novije vrijeme se u kućama, na prikladnom mjestu, uz božićno drvce postavljaju i betlehemske jaslice od različitog materijala, s figuricama koje predstavljaju Mariju, Josipa i malog Isusa, te figurice vola i magarca, pastira s ovcama i triju kraljeva s Istoka. Božićno drvce je ostajalo u kući do Bogojavljenja, a tada bi se raskitio, a jabuke, kolači i slatkiši razdijelili djeci.

Na badnjicu se pekla na ražnju pečenica, ukoliko nije ispečena već koji dan ranije. Cijeli taj dan obdržavao se strogi post i nemrs, jednak onome na Čistu srijedu i Veliki petak. Za večeru bi se jeo zgnječeni posni grah. Pripremio bi se tako što bi se grah skuhao, iscijedila sva voda i zatim zrnje kuhanog graha dobro izgnječilo i izmiješalo s isjeckanim bijelim lukom. Uz grah se pripremala i ribana crna rotkva. Specijalitet za badnju večer je bila gibanica. Pripremana je tako što bi se jufke pšeničnog tijesta razvile, ispekle na plati šporeta i redale u tepsiji jedna na drugu, te bi se svaka prelijevala zaslađenom vodom, a između jufki posipali samljeveni orasi. Na kraju bi se sve dobro zalilo slatkim prelijevom. Redovito se na badnjoj večeri ne bi potrošila sva gibanica, pa se rado jela i na Božić, i poslije Božića.

U predvečerje badnjeg dana u kuću se unosila slama. Ona se stavljala u ćošak sobe, i prije spavanja bi se razgrnula po podu, a u starini je to bila gola zemlja, te bi na njoj djeca prespavala badnju noć. Ujutro bi se slama zgrnula u ćošak, da bi se uvečer opet razgrnula za spavanje djece, i tako se to ponavljalo uz sve božićne dane, do Vodokršća (Bogojavljenja ili Sveta tri kralja). To je predstavljalo štalu, jaslice i slamu na kojoj se Isus rodio u Betlehemu.


Božić


Ukućani, rodbina, prijatelji i poznanici čestitali bi jedni drugima Božić riječima: „Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!“, a na to se odgovaralo: „Čestita ti vjera i duša!“.

U starija vremena, pa sve do 70 -ih i 80-ih godina minulog stoljeća, za Božić se na misu ponoćku, ako se ona održavala, ili rano ujutro na misu zornicu, običavalo ići u crkvu u Barlovce pješice, s upaljenim svjetiljkama-fenjerima. Manje grupe osobito mlađih ‘misara’, mladića i djevojaka, počinjale su se okupljati od Ševnjaka, Sančevice i Paetnjaka, spajale se putem u veće grupe s onima iz Batkovića, Blažića i Ružića u Matoševcima, te se priključivale stranjanskim grupama iz Čardaka, Ljevara i Pranjića, čime se stvorila poveća skupina, i ona se na putu dalje do barlovačke crkve spajala s grupama ‘misara’ iz Ojdanića, Orlovca, Dikevaca i Ramića.

U crkvi je na misi, razumljivo, vladalo veselo raspoloženje, uz pjevanje pučkih božićnih pjesama. Nakon mise bi se izmjenjivala božićna čestitanja te bi se prema svojim selima i kućama krenulo istim pravcem kojim se i došlo, opet u velikoj skupini ‘misara’ iz Ramića i sela cijelog Dragočaja.

Na povratku s misa preko božićnih dana pravile bi se stanke na više mjesta. Tako bi prvo zaustavljanje bilo kod dućana u Dragočaju, na prostoru između kuća Pere Komljenovića i Dimitrija Blagojević a, gdje bi se zaigralo kolo i zapjevalo. Nakon nekog vremena krenulo bi se dalje, a skupina bi se počela razdvajati i smanjivati. Kraj kuće Kaje Jurić i Ive Šalića-Žice, nastavili bi put ‘misari’ iz Stranjana, Matoševaca, i iz dijela Orlovca i Dikevaca, a kraj Lužara bi išao drugi dio Orlovčana i ‘misari’ iz Marića i Ojdanića. Stranjančani i Matoševljani bi se iza Žicine kuće rastali od Dikevčana te bi pošli uz Lukčinu obalu, preko Raskršća (Kruševlje) do Mrtvačkog mosta i Stevića potoka, gdje bi se sačekalo one koji su malo izostali, zaigralo kolo i zapjevalo, a zatim s pjesmom nastavilo do Pranjića raskršća. Idući kroz Stranjane izdvajali su se oni koji bi stigli do svojih kuća, a na raskršću u Pranjić ima bi se mladi ponovno uhvatili u kolo i zapjevali. Tu bi se odvajali i krenuli svojim kućama oni iz Ljevara i iz Čardaka, dok bi Matoševljani pošli dalje zajedno do Danlova brda u Matoševcima, te se tu još jednom zaustavili, zapjevali i zaigrali kolo, a potom pozdravili i krenuli svatko prema svojoj kući u pojedinim dijelovima sela.

Na dnevnu misu prvog dana Božića išli su uglavnom domaćini ‘na ljubljenje i darivanje križa’. Toga dana se nije išlo od svoje kuće na čestitanje drugima, nego se Božić slavio u obiteljskom krugu.

Na Božić, po dolasku s mise ponoćke, odnosno zornice, bio bi svečani doručak, ili po povratku s prijepodnevne božićne mise ručak, u kojima je glavno jelo bila pečenica, a nju se najviše jelo, jasno uz druga još jela, preko svih božićnih blagdana. Svaki put kad se preko Božića jelo, prije molitve bi se upalila svijeća, usađena u pšenicu. Po završetku molitve domaćin bi svijeću ugasio tako što bi uzeo komadić kruha i njime pritisnuo fitilj.


Sveti Stjepan i sveti Ivan


I drugi i treći dan po Božiću, na blagdane sv. Stjepana, prvomučenika, i sv. Ivana, apostola i evanđeliste, išlo se na misu u Barlovce na jednak način kao i na mise Božića. Misa na svetog Ivan se slavila uz nazočnost većeg broja vjernika iz okolnih župa: Ivanjske i Petrićevca, osobito Motičana i Šargovčana, župljana Petrićevca. Poslije mise nazočni bi se kod crkve zadržavali malo duže, čestitali jedni drugima Stjepandan: „Čestit Božić i sveti Stjepan!“, i Ivanjdan: „Čestit Božić i sveti Ivan!“, na što se uzvraćao: „Čestita ti vjera i duša!“ Stariji su se međusobno nudili rakijom, a bilo je kod crkve nakon mise i pjesme, a povratak kućama u Stranjane i Matoševce odvijao se na jednak način kao i na Božić.

Drugog i trećeg dana Božića išlo se rodbini i prijateljima na čestitanje Božića i sv. Stjepana, odnosno sv. Ivana.


Božićni blagoslov kuća i obitelji


U starija vremena kuće su blagoslivljali prakaraturi, svaki u svom selu, a često ih je pratio i koji drugi čovjek. Počeli bi obilaziti kuće već na Božić poslije pučke mise.

Pripovijeda se da su jedne godine prije ili u vrijeme Drugog svjetskog rata prakaratur i s njim u pratnji još jedan čovjek došli po snijegu na Božić do kuće Mile Ljevara, zvanog Milać, u Paetnjaku, u Matoševcima. Zatekli su ga kako peče pečenicu. Pozdrave ga i čestitaju Božić, a on se čudi! Kako je živio na osami i daleko od župne crkve u Barlovcima, ni on ni nitko od njegovih nije u nedjelju prije Božića bio na misi, da bi u župnim oglasima čuo točno kada je Božić, a nije imao ni kalendara po kojem bi se ravnao. Zovne ženu Anđu i rekne joj da je toga dan zapravo već Božić, a ne badnjica, kako su oni mislili, i naredi joj da ponese rakiju, jer je stigao prakaratur da blagoslovi kuću.

Prakaraturi se nisu previše žurili da što prije obave blagoslov, a kako je bilo kuća međusobno dosta udaljenih, pogotovo u Matoševcima, obavljali su blagoslov kuća kroz nekoliko dana, i noćivali u kućama u kojima bi se uvečer zatekli ukoliko su bili daleko od svoje.

Ulazeći u kuće, prakaraturi bi najprije pozdravili i ‘nazvali’ Isusa i Mariju te uobičajenim načinom čestitali Božić i božićne blagdane. Sa sobom su nosili križ i u tikvici blagoslovljenu vodu i njome, uz molitvu Vjerovanja, škropili kuću i ukućane, a križ davali domaćinu da ga, klečeći, prvi poljubi, a za njim i ostali ukućani.

Na svoj željezni križ, na kojem je bilo obješeno zvonce, osobito se ponosio Juro Majdandžić, Matulin, prakaratur u Matoševcima. Naslijedio ga je, kako je govorio, od svog oca i djeda, koji su također bili prakaraturi u selu. Domaćini bi prilikom blagoslova prakarature obdarivali slaninom, sudžukom, pletenim priglavcima, paklićem duhana, i sl.

Poslije Drugog svjetskog rata blagoslove kuća i obitelji počeli su obavljati svećenici, župnik i kapelan. Sada je s njima u pratnji obično išao prakaratur ili, ako on nije mogao, neki drugi čovjek ili mladić iz sela. Redovito bi u kući svećenika dočekao na stolu križ i blagoslovljena voda, a i svećenik je sa sobom nosio križ i blagoslovljenu vodu, ako negdje ne bi bili pripremljeni. Molile bi se molitve predviđene crkvenim obrednikom, te ukućani i kućne prostorije škropile blagoslovljenom vodom. Svećenik bi poslije blagoslova na kućnim vratima kredom napisao najprije dvije prve znamenke nadolazeće ili započete godine, zatim velika slova G+M+B, tj. početna slova imena triju mudraca (kraljeva) s Istoka (Gašpar, Melhijor, Baltazar), koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom Isus, i na kraju zadnje dvije znamenke nadolazeće ili započete godine. U novije vrijeme umjesto pisanja na vrata, daju se naljepnice svetih sličica s upisanim navedenim slovima i godinom.

Kod blagoslova kuća i obitelji svećenika se, kao i ranije prakarature, također obdarivalo, i to: suhom slaninom, vješalicama, kobasicama (sudžukom), jabukama i narandžama, te pletenim priglavcima ili čarapama, ručnicima, što je tko već imao. U novije vrijeme, prigodom blagoslova kuća, davan je svećeniku i novčani dar. Prakaraturi su to preuzimali i kad bi se skupilo toliko da više nisu mogli nositi, Juro Majdandžić bi dao nekome da to odnese ili do njegove kuće, ili do kuće sinova Mate Rajnoga u Batkovićima, a Slavko Blažević da se odnese do Marka Pranjića. Odatle je to odvoženo u Barlovce.


Tekst je izvadak iz knjige: Velimir Blažević, Rodni kraj i vlastiti korijeni vole se i ne zaboravljaju – Stranjani i Matoševci, katolička sela nedaleko od Banje Luke, nekad i sad, u riječi i slici, Banja Luka, 2008., a iz njega se može saznati o adventskim i božićnim običajima koji su bili uvriježeni u Stranjanima i Matoševcima, selima nedaleko od Banje Luke, s naznakom da su isti ili slični običaji bili i u okolnim selima.