Blagoslov opata i opatica
Predstavljamo opet jednu jedva poznatu liturgijsku knjigu za koju nemamo službeni hrvatski prijevod. Radi se o Redu blagoslova opata i opatice. Tipsko se izdanje pojavilo još 1970.[1]
1. Povijest
Pravilo sv. Benedikta[2] govori o ulozi i važnosti opata, ali ne govori ništa o liturgijskom uvođenju opata u njegovu službu. Međutim, liturgijski blagoslov novoga opata sadržan je u djelu Maestrovo pravilo monasima,[3] koje je – prema većini stručnjaka – bilo izvorom Benediktovom Pravilu. Prema tome, očito je da je od samih početaka postojao blagoslov opata[4] prigodom njegova ulaska u službu. Zanimljivo je da, prema ovome djelu, služba opata nije trajna, jer se govori kako prethodni opat uvodi novoga u službu, a zatim slijedi biskupov blagoslov. Nažalost, ne navodi se formula blagoslova. Prvi liturgijski tekst blagoslova opata i opatice[5] nalazimo u Grgurovom sakramentaru (8. st.).[6] Kasnije u Rimsko-germanskom pontifikalu (10. st.) obred se obogaćuje imitirajući obred ređenja biskupa, pri čemu biskup predaje novome opatu Pravilo i pastirski štap.[7] Pontifikal Vilima Duranda[8] donosi obred blagoslova opata koji je – u velikoj mjeri – bio na snazi sve do 2. Vatikanskog sabora. Prema zadnjem prijesaborskom Pontifikalu[9] obred blagoslova bio je prije evanđelja. Biskup novome opatu predaje Pravilo, pastirski štap i prsten.[10] U počecima je obred posvete opatice bio vrlo sličan obredu blagoslova opata. Tako je opatica također primala pastirski štap i prsten. Kasnije se štap uglavnom nije davao (osim gdje je postojao takav običaj). Jednako se tako ni prsten nije davao jer se pretpostavljalo da ga je nova opatica već primila u obredu posvete djevica ili u obredu zavjetovanja.
2. Današnji red
2.1. Blagoslov opata
Kao i kod ređenja, preporučuje se da obred bude nedjeljom kada može doći veći broj vjernika. Obred redovito slavi mjesni biskup, ali iz opravdanih razloga to može biti drugi biskup ili pak neki drugi opat. Obred se slavi pod misom, a novoizabranoga prate dva redovnika njegova samostana. Blagoslov prstena, pastirskog štapa i mitre slavi se u zgodno vrijeme prije samog obreda. Blagoslov opata se redovito odvija pred biskupskom katedrom.
Blagoslov započinje nakon evanđelja, odnosno homilije. Jedan od redovnika pratitelja traži od biskupa da blagoslovi novoizabranoga opata. Biskup postavlja upit o njegovoj dostojnosti, a redovnik to potvrđuje. Ukoliko je riječ o opatu sui iuris, koji nije pod vlašću mjesnog biskupa, traži se da se pročita apostolski nalog. Nakon toga biskup pita kandidata o njegovoj spremnosti da obdržava monaško pravilo, da svojim životom bude primjer ostalima, da se stara za dobro njihovih duša te da samostanskim dobrima upravlja na korist redovničke braće i siromaha te, konačno, da iskazuje vjernost, poslušnost i poštovanje rimskome biskupu. Ukoliko se radi o opatu koji ima jurisdikciju nad nekim teritorijem, biskup još traži da izrazi spremnost služiti povjerenom mu puku. Nakon što kandidat na sva pitanja odgovori potvrdno, biskup poziva na molitvu. Svi kleknu, a kandidat se prostre. Slijede litanije svih svetih. Nakon toga svi ustanu a kandidat klekne pred biskupa koji raširenih ruku govori jednu od četiri predložene posvetne molitve. Nakon toga biskup sjedne i novom opatu predaje Pravilo uz riječi: „Primi Pravilo predano od svetih Otaca da ravnaš i upravljaš braćom koje ti je Bog povjerio koliko ti Bog daje snage i ljudska slabost dopušta.“ Nakon toga mu stavlja prsten na prstenjak desne ruke uz riječi: „Primi prsten, znak vjernosti da ovu zajednicu (ili monašku obitelj) opasan stalnom krepošću, čuvaš u bratskoj ljubavi.“. Nakon toga biskup mu može staviti mitru ne govoreći ništa. Konačno mu predaje pastirski štap govoreći: „Primi pastirski štap da braću koja su ti povjerena vodiš gorljivošću, za koju imaš položiti račun.“ Nakon toga se misa redovito nastavlja, a novi opat je u koncelebraciji.[11]
2.2. Blagoslov opatice
Kao i u slučaju blagoslova opata i ovdje se preporučuje da slavlje bude nedjeljom. Slavlje blagoslova redovito predvodi biskup. Iz opravdanih razloga može to biti neki drugi biskup ili pak opat. Izabranicu prate dvije redovnice. Obred je vrlo sličan blagoslovu opata. Izabranica bude predstavljena. Nakon što biskup dobije jamstvo da je ona dostojna te službe, on joj postavlja pitanja spremnosti da opslužuje Pravilo, da iskazuje poštovanje Rimskom biskupu i svome biskupu, te da svojim životom bude primjer sestrama. Svi kleknu a izabranica – ovisno o mjesnom običaju – klekne ili se prostre. Slijede litanije svi svetih. Svi ustanu. Izabranica pred biskupom klekne a on govori jednu od četiri posvetne molitve. Biskup sjedne i novoj opatici uručuje Pravilo. Biskup joj zatim na prstenjak desne ruke stavlja prsten, ukoliko ga ona već nije dobila na dan svojih zavjeta ili na dan kada je posvećena kao djevica. Misa se redovito nastavlja. Nakon mise biskup dovodi opaticu do klauzure. Ukoliko slavlje predvodi biskup koji ima jurisdikciju nad tim samostanom, on predvodi opaticu do njezina mjesta u koru, osim ako je to prethodno već učinjeno prigodom njezina izbora za opaticu. Naravno, kao i kod redovničkog zavjetovanja i ovdje su moguće određene prilagodbe i varijacije, tim prije što monaški (benediktinski) samostani imaju razmjerno veliku samostalnost pa samim time i različite drevne običaje.
Zaključno recimo da se i ovaj obred može i treba uvrstiti u buduće novo izdanje Pontifikala na hrvatskom jeziku (zajedno s redom posvete djevica). Ne vidimo razloga zašto se ne bi službene liturgijske knjige priređivale na hrvatskom jeziku, bez obzira koliko se one u praksi upotrebljavale.[12]
[1] Prvo tipsko izdanje je iz 1970. Mi ovdje navodimo nepromijenjeno izdanje iz 1978.: Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. promulgatum. Ordo benedictionis abatis et abatissae. Editio typica, Libereria editrice Vaticana, 1978.
[2] Na hrvatskom postoje dva prijevoda pravila sv. Benedikta: ĆOKOVSKI MONASI (prir.), Pravilo sv. Benedikta, Nard, Ćokovac, 2008.; H. BORAK (prir.), Redovnička pravila, Brat Franjo – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.
[3] Usp. Ad monachos magistri regula, br. 93, u: PL 88, 943-1052, ovdje:1048A-1050D.
[4] Maestrovo pravilo čak govori o ređenju (ordinatio).
[5] Dakle, od samih se početaka predviđa i blagoslov opatice.
[6] J. DESHUSSES, (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979., br. 996.
[7] Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le Texte I-II, Biblioteca apostolica Vaticana, 1963., 62-67.
[8] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le Pontifical Romano au moyen-âge, III, Le de Guillaume Durand, Città del Vaticano, 1940., 400-410.
[9] Usp. Pontificale Romanum. Pars prima, Typis polyglottis Vaticanis, 1962., str. 93-138.
[10] Ukoliko je u pitanju opat koji nosi mitru, on se nakon blagoslova odjene u „pontifikalnu“ odjeću i dođe pred biskupa s mitrom gdje onda prima Pravilo, štap i prsten. Valja uzeti u obzir da benediktinski samostani u načelu imaju veliku samostalnost, pa se u obredima i običajima razlikuju. U svakom slučaju, sve do posljednje reforme u našoj su (nad)biskupiji (Đakovačko-osječka) postojali i naslovni opati (to su redovito bili neki kanonici) koji su kao takvi imali pravo nositi mitru (tzv. „mitronosci“). Tako se u nekim starim spisima govorilo o „infuliranim“ kanonicima („infula“ je drugo ime za mitru). Tako, npr. prema spisima đakovačkih bogoslova „pontifikal je bila misa koju slavi biskup, „abacijal“ je misa koju slavi kanonik – naslovni opat, a „konventual“ je pak bila misa koju slavi „običan“ kanonik. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u Đakovačkom sjemeništu (1907.-1987.), u Diacovensia XIV(2006.)2 str. 533.-630, ovdje 552.
[11] Time se jasno daje do znanja da opat mora biti prezbiter. Međutim, izvorno, opat – kao i ostali monasi – nije morao nužno biti prezbiter.
[12] Tako je, na primjer, prevedena knjiga Egzorcizmi i druge prošnje, KS Zagreb, 2010., iako se ona – pretpostavljamo – jedva koristi.
