U časovima neuspjeha
Mi smo svećenici, često, i kad smo najrevniji, ipak pomalo i nestrpljivi i sebeznali. Osjetljivi smo na svoj »interes«. Ne mora to biti, i nije to obično, — kod onih od nas, koji su koliko toliko svećeničke idealiste, — materijalni interes. Ali jest uvijek naše samosvjesno i osjetljivo »ja«. Ne trpimo poraza. Ne želimo biti ignorirani ni zapostavljeni. Nećemo da dugo čekamo na rezultate svojih akcija. Odmah se, čim prvi put zapnemo, uznervozimo. Postanemo malodušni. Gubimo volju za nad. Napuštamo svoje apostolske planove. Protestiramo protiv onih, koji neće da nas razumiju, da nas slušaju, da nas slijede. Dižemo od njih ruke: prepuštamo ih njihovoj sudbini; osuđujemo ih, lomimo nad njima štap, bez puno promišljanja i rezerve. Htjeli bismo brze, bučne i potpune uspjehe. Željni smo lovorika. I nesvjesno mislimo na svoj prestiž.
Svagdanja je to pojava među nama. Svećenik defetista, razočaran i bezvoljan, jedan je od najčešćih svećeničkih tipova. Sto smo ga puta susreli u životu. Igrali smo, možda, i mi, koji put, tu nezahvalnu ulogu. »Ne mogu više ovdje! Ne mogu s ovim svijetom! Uzalud im propovijedam. Uzalud gubim prsa. Oni gone svoje. Tražit ću premještaj.« »Psuju mi mater i »popa« za leđima. Deset ih je svega bilo na listopadskoj pobožnosti. Veliko selo, a crkva i nedjeljom prazna. Još me sumnjiče. Učinili su me već »kalašem«, i spekulantom, i bludnikom!«
A ne ostane uvijek samo na riječima, ni na kolegijalnom jadanju pred svećeničkom subraćom. Povuku se, kojiput, i vrlo nesretne pastoralne konsekvencije. »Nijesam preko zime ni propovijedao. Komu ću? Svega ih četvero u crkvi!« »Pokušavao sam sa katehizacijom, ali i prestao, kad je spalo na petero djece!« »Odmah mi se odsijeku krila na «pulpitu«. Kako ću govoriti praznoj crkvi? Ja sam se, dok sam bio na prijašnjoj župi, naučio na drukčiju publiku: crkva puna kao šibica; očima me gutaju!«
Tako govorimo, tako radimo, i ako nam savjest kaže, — mora nam kazivati, ako nijesmo naivni, — da to nije logika Evanđelja. Teoretski svi mi znamo pobiti tu crnu pastoralnu mudrost. Kad se o nama ne radi, znamo to i vrlo efektno i uvjerljivo. »Glavno je, da ti učiniš svoju dužnost, a uspjeh valja ostaviti Bogu!«, kažemo kolegi, kad je pao u depresiju. »Ne nagrađuje Bog uspjehe, nego nakane!« »Budi strpljiv! »Tiha voda bregove lomi!« Ne će nikada biti posve uzaludan naš svećenički trud. Uvijek nešto ostane u dušama. »Semper aliquid haeret!« Nitko ne zna, gdje će se i kada će se pokazati plodovi. Ima milost Božja svoje puteve. Njoj se ne žuri. Nađe ona i u najtvrđem ljudskom srcu nit dobre volje, na koju će nadovezati. Da samo jedna duša postane bolja i dođe bliže k Bogu, nijesi badava radio. Zar nije sv. Franjo Saleški kazao, da je i jedna duša dovoljno velika dijeceza za svakoga biskupa?« Citirat ćemo mu odmah Božji ukor uvrijeđenom Joni (Jon 4. 8 11.) i malodušnom Iliji pod smrekom (3 Kralj 19, 4, 18.). Izdeklamirat ćemo mu, kao s nokta, ono iz psalma 125, (5. 6.): »Qui seminat in lacrimis, in exultatione metet«. Navest ćemo mu odmah dvadeset primjera iz povijesti Crkve, kako su mnoge velike i providencijalne akcije imale sitne početke i nailazile, u prvi mah, na bezbroj, naoko nesavladivih, poteškoća i zapreka. Odmah ćemo mu spomenuti arškog župnika i sv. Petra Kanizija, koji je svoju propovjedničku karijeru u Beču započeo s jednom jedinom bakom kao slušateljem, a kasnije je u istoj crkvi govorio hiljadama. Past će nam odmah na pamet i Isusovi plašljivi učenici Nikodem i Josip, koji su, u tili čas, pod Križem, dozreli do apostolskog herojizma (Iv 19, 38. 39.; Mark 15, 43.). Upotrijebit ćemo i Sheenov primjer, kako su oni isti apostoli, koji su, u svojoj sangviničnoj nestrpljivosti, htjeli da bace oganj na Samariju zbog njezine apatije prema evanđeoskoj propovijedi (Luk 9, 53. 54.), samo godinu, dvije iza toga došli u tu istu Samariju, svu obrađenu, da dijele Duha Svetoga (Dj Ap 8, 14—17.). Duhovito ćemo primijetiti, da je svaki prvi apostol i svaki prvi misionar, bilo gdje, započinjao s jednim slušateljem i vojevao na početku sam protiv sviju.
Teoretski je stvar jasna. Sentimenti su ono, što muti obzorje. One vječne »dvije mjere«. Ono vječno, ljudsko, izdizanje subjektivnoga nad objektivno, zadovoljstva i »sreće« nad dobro, naše slave nad Božju slavu. Sujeta je po srijedi. Uvijena, prikrivena, možda i nesvjesna.
Moramo se i tu, uvijek iznova, reorijentirati na Evanđelju i na Gospodinu. Ako nam već ne imponiraju ljudski primjeri i psihološke refleksije, mora nam imponirati božanski primjer i božanska pouka. »Nije učenik nad Učitelja!« (Mat 10, 24.; Luk 6, 40.).
A naš Učitelj, — Učitelj malo dukčiji od nas, i po kvalitetama, i po revnosti, i po požrtvovnosti, i po ljubavi k dušama, — doživljavao je pastoralne neuspjehe svaki dan. Vraćali su i njega dosta puta s gradskih vrata (Mat 8, 34.; Mark 6, 5. 6.; Luk 9, 53.). Odlazili su i od njega: »Teška je evo besjeda, i tko je može slušati!« (Iv 6, 61.). Dizali su i na njega kamenje (Iv 8. 59.); — na nas, Većinu, još nijesu. Nazivali su i njega vinopijom (Mat 11, 19.), i varalicom (Mat 27, 63.), i čovjekom, u kojemu je vrag (Iv 8, 48.) i koji s vragom radi (Mark 3, 22.). A ako su ga i slušali, rijetko su ga kada poslušali. Rezultat je njegovih triju apostolskih i spasiteljskih godina bio više nego skroman. Bilanca se je najbolje vidjela na Veliki petak. Bila je porazna. Na prste su se, skoro, mogle izbrojiti njegove pristalice. A protivnik mu je i dušmanin bio čitav jedan narod, koji je vikao: »Propni ga, propni!« (Iv 19, 6. 15.; Mark 15, 14.) i »Krv njegova na nas i na djecu našu!« (Mat 27, 25.). Ostavljen je bio od ljudi, a, naizgled, i od Boga, kad je umirao (Mat 27, 46.; Mark 15, 34.). Duhovi su došli istom kasnije, a pobjeda Evanđelja tek iza stoljeća, ako je uopće došla, još i danas.
A nitko ne može reći, da je Krista to iznenadilo. On je s tim unaprijed računao. On je sve to predvidio. Savršeno je, kao Bog, poznavao i psihologiju, — i onu dubinsku, — ljudskog srca, i vječne zakone obraćenja i milosti. Pa se, ipak, ni za tren, nikada, nije dao ni obeshrabriti ni pokolebati u svojoj revnosti. A pogotovu se nikada nije dao pasivizirati. Uvijek on jednako nastupa. Uvijek neumorno propovijeda. Nikada ne pada u razdraženost. Uvijek gleda u budućnost i nepokolebivo vjeruje u snagu i pobjedu Riječi Božje.
A kako je radio, tako je i govorio. Ne da ni učenicima, da rade drugačije. Sustavno ih uvodi u pastoralnu strpljivost i ustrajnost; uvijek iznova nastoji da pročisti i usmjeri isključivo na Boga njihove namjere. Slika im, toliko puta, tihi, postepeni, paradoksalni, rast Kraljevstva Božjega. Šta je drugo njegova prača o zrnu gorušičnom, o kruhu i kvascu, o kukolju i pšenici? Izrijekom postavlja pred njih zakon: »Drugi je, koji sije, a drugi je, koji žanje!« (Iv 4, 37.). Ne da im, da se samo vesele, što im se duhovi pokoravaju, i da se žaloste, kad im se odmah ne pokore (Mat 17, 18.). Uspjeh će i nagrada doći kasnije, u nebu, gdje su njihova imena već upisana. Na to neka misle; tomu neka se vesele! (Luk 10, 20.).
I priča im priču, — onu pravu apostolsku i svećeničku, — o čudu zrijenja i žetve. Kad čovjek »baci sjeme u zemlju, i spava, i ustaje, noću i danju, a sjeme niče i raste, da on ni ne zna…« <Mark 4, 26—29.).
Svaki bismo je dan morali pročitati, tu Isusovu priču. Pa bi među nama odmah bilo manje svećeničkih pesimista i manje pastoralnog defetizma i histerije. I bili bismo odmah puno strpljiviji i sa sobom i sa drugima. Ne bismo tako tragično uzimali ni asketske ni pastoralne zastoje i poraze. Čuvali bismo se, da Bogu ne postavljamo ultimatume. Ne bismo, svojom mušičavom naglošću, kvarili mogućih i budućih Božjih planova.
Primjena je kao na dlanu. I aktualna je. I praktična je. Ne smijemo nikada propustiti nijedne svećeničke dužnosti, jer da je tobože naš trud uzaludan; jer da su tobože ljudi nepopravljivi. Ne smijemo nikada, od malodušnosti, biti u pastvi površni, bez elana i inicijative. Ne smijemo nikada, u vrijeme pastoralne »neutjehe«, napuštati nijedne pastoralne pozicije. Ne smijemo, ni pod kojom izlikom, prestati govoriti ni katehizirati. Dok radimo, još je uvijek moguć uspjeh; ne radimo li, on je nemoguć. Bilo bi i odviše preuzetno s naše strane, da mi svoju službu Bogu i dušama uvjetujemo svojim uspjesima, zadovoljstvom, priznanjem. Bog je jedini gospodar i duša i Božjeg sjemena u njima. Njegova su »vremena i časovi« (Dj Ap 1, 7.). Naše je raditi i moliti se. Najčišće su naše namjere i najveće naše zasluge, kad su pune znoja i trnja!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 123-126. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
