Utorak, 27 srpnja

Bogojavljenje – homilija


Uvod i pokajnički čin


Pučki naziv današnje svetkovine jest Sveta Tri Kralja, a pravi je naziv zapravo – Bogojavljenje. Što se hoće reći tim imenom? Od samih početaka Crkva u poklonu tajanstvenih mudraca s istoka Kristu Gospodinu vidi otajstvo i poruku. Bog se u Kristu objavljuje svim narodima, a ne više samo Izabranom narodu. I mi danas dolazimo pred Gospodina različiti. Svatko sa svojom osobnošću, sa svojom obiteljskim nasljeđem, sa svojim brigama i nadanjima. I svakoga od nas dotiče danas Božja riječ, Božja milost. Da bismo što dostojnije primili danas Boga kao pratitelja i prijatelja, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si između svih naroda kao svoju posebnu baštinu uzeo Izabrani izraelski narod. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, tvojim rođenjem blaga vijest spasenja otvara se svim narodima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da se dobrostivo otvorimo svakome čovjeku dobre volje, bez obzira na njegovo podrijetlo i položaj u društvu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Oduvijek je u povijesti bilo da se svaka skupina ljudi željela istaknuti prema ostalima. Od obitelji su nastajali klanovi, pa onda plemena, pa čitavi narodi. Uvijek je tu bilo nekog natjecateljskog duha i uvijek su članovi jedne skupine javno i potajno vjerovali da su bolji, moćniji, sposobniji od druge skupine, imali za to stvarnog razloga ili ne imali. Mi kršćani vjerujemo da su Židovi stvarno bili poseban narod. Njima je Bog govorio po prorocima. Među njima je nastao Stari zavjet. Njemu – po krvi – pripadaju i Krist i apostoli. Pa ipak, Božja nam riječ govori da ne smijemo jedan narod ili neku skupinu ljudi po sebi smatrati vrednijom ili Bogu bližom. Bog je ipak otac svih naroda i mili su mu svi ljudi. Tu tajnu našeg spasenja na poseban način slavimo danas, na svetkovinu Bogojavljenja.


Objavom mi je obznanjeno otajstvo


Možemo samo zamisliti kakvi su se lomovi događali u svetome Pavlu. On je u počecima, kao što znamo, bio veliki revnitelj za Mojsijev zakon. Bio je ponosan Židov, svjestan da pripada Izabranom narodu. Osim toga, progonio je kršćane za koje je bio uvjeren da kaljaju čistoću tog istog Mojsijeva zakona. I onda se dogodilo Pavlovo obraćenje. Božje je to bilo djelo. Pavao je po Božjoj milosti shvatio i prihvatio da je Isus onaj obećavani Mesija-Krist-Pomazanik. I onda k tome dolazi još jedna velika promjena: Božja riječ, Božja milost i Božje spasenje širi se i na druge narode. Danas smo čuli odlomak iz Poslanice Efežanima (Ef 3, 2-3a.5-6), a to su uglavnom bili kršćani iz poganstva, dakle nežidovi. Današnji odlomak, dakle, veli: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo, koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima”. Ta novina, da se Bog obraća i poganima čudesno je, Božjom objavom obznanjeno apostolima i kršćanskim propovjednicima. Bog oduvijek jednakom ljubavlju gleda na svakog čovjeka i na sve narode. To je za Židove bila tajna, to je bilo otajstvo, koje se, evo, po apostolima objavljuje.


Pogani su subaštinici i “sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju


I što je to objavljeno. U nastavku se veli: Objavljeno je to da su pogani subaštinici i “sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju. To je za vjerne Židove koji su se pokrstili bio veliki preokret. Naraštajima su bili odgajani u uvjerenju da su oni poseban, izabrani narod koji je zbog objava i obećanja koja je primio nekako iznad ostalih naroda. I drugi bi se narodi, vjerovali su, mogli Bogu približiti samo tako da se požidove. A sada, evo, dolazi onaj nauk koji je bio nazočan i kod proroka (samo to mnogi nisu ispravno shvatili!), a sada jasno izrečen i u djelo proveden. Po tome se, također moglo bolje razumjeti da je Bog sama ljubav i dobri Otac u mjeri u kojoj to ni jedan ljudski roditelj nikad ne može ostvariti.


Naše podjele i naše zavisti


Možda na neki način u svemu ovome prepoznajemo sebe. Vratimo se za trenutak na središnji događaj koji danas slavimo. Došli su mudraci s Istoka, veli evanđelist Matej (Mt 2, 1-12). I veli da su vidjeli zvijezdu novorođenoga Kralja. Tumači Svetoga pisma smatraju da su to zapravo bili zvjezdoznanci. U ono vrijeme nije se baš razlikovala astronomija (proučavanje zvijezda i planeta u svemiru) i astrologija (vjerovanje da položaj zvijezda i planeta imaju utjecaja na život pojedinog čovjeka). I sada, evo, ti ljudi koji su po današnjem shvaćanju na rubu praznovjerja, ti ljudi koji su stranci i vjerojatno i nisu poznavali Stari zavjet, ti ljudi koji su za Židove bili nečisti pogani, upravo ti ljudi su se silno potrudili i – pronašli novorođenoga Isusa da mu se poklone. Pored svih židovskih pismoznanaca i pobožnih ljudi, Bog je dao da se ovi stranci poklone Isusu! Evo, to se i nama događa. I nesvjesno (a možda i posve svjesno) znademo gledati s visoka one koji su s nama u Crkvi, a mi ih držimo nedostojnima. To su u prvom redu, naravno, oni koji su se nedavno pojavili u crkvi ili su se ovih zadnjih godina kao odrasli krstili. A tu su i oni za koje velimo da veoma znamo tko su i čime se bave, a evo, sada šire ruke pred oltarom. I nesvjesno bismo htjeli da u Crkvi budu samo oni besprijekorni, čisti, naši, odnosno naša slika i prilika. Međutim, pomislimo da Bog postupa onako kako mi razmišljamo! Bi li Petar koji je zatajio Krista postao apostolom, a kamo li prvakom apostolskim? Bi li Pavao, progonitelj i nasilnik postao apostolom? A što bi bilo s braćom Ivanom i Jakovom koji su druge apostole htjeli izgurati da bi oni dospjeli Isusu jedan s lijeve strane, a dugi s desne? Što bi bilo s Tomom, koji se onako osramotio svojom nevjerom? Što bi bilo s tolikim svecima koji u svojoj prošlosti imaju tamnih mrlja?

Bog po krivim crtama pravo piše. Javlja se neuglednim pastirima, mudracima nejasnog podrijetla i vjerske opredijeljenosti, uzima k sebi apostole i tijekom povijesti tolike druge ljude (ne samo biskupe i svećenike) koji su bili podvrgnuti slabosti i grijehu. I od njih čini oruđe svoga mira.

Što reći? Pouka je jasna, braćo i sestre. Puno je važnije da se uvažavamo, da se podnosimo, da pomažemo i praštamo jedni drugima, da imamo strpljivosti i ljubavi jedni za druge. A čistunstvo, isključivost, zavist, netrpeljivost, neumoljivost, daleko su od Boga. Jer Bog je sama strpljivost, uviđavnost, dobrota. Bog je ljubav. I takav nas je Bog stvorio na svoju sliku. A želimo li stvarno ostati Božja slika, volimo jedni druge. I sve će se drugo onda samo po sebi postaviti u red.